Redatelj Kirk Jones donosi biografsku dramu koja prati život mladića kojem je Touretteov sindrom obilježio djetinjstvo i odrastanje. Film Sve po spisku ispunjen je velikom dozom humora koji ne ismijava, nego humanizira i oslobađa. Izvanrednu izvedbu pružio je Robert Aramayo a treba izdvojiti i britanskog glumačkog veterana Petera Mullana, koji mu pruža savršenu protutežu.
Film Sve po spisku (I Swear, 2025.) biografska je drama koja prati život Johna Davidsona, mladića kojem je Touretteov sindrom obilježio djetinjstvo i odrastanje. Dijagnoza mu nije donijela olakšanje, jer je okolina tada o tom poremećaju znala vrlo malo. Riječ je o neurološkom poremećaju koji se očituje ponavljajućim tikovima i nevoljnim verbalnim ispadima (primjerice psovkama ili uvredama), često pogrešno shvaćenima u svakodnevnom životu – od tuda i dvostruko značenje naslova “I Swear”, koji se može čitati i kao aluzija na nevoljno “psujem”, ali i kao njegova iskrena tvrdnja da ti ispadi nisu namjerni (eng. I swear – “kunem se”).
Nominacije za najbolji britanski film
Redatelj filma je Kirk Jones, britanski redatelj i scenarist poznat po filmovima Buđenje Neda Devinea (Waking Ned Devine, 1998.), Nanny McPhee – Čudesna dadilja (Nanny McPhee, 2005.) i Moje grčko vjenčanje (My Big Fat Greek Wedding 2, 2016.), i u njemu se ponovno okreće stvarnim pričama i likovima oblikovanima empatijom i humorom. Jones, koji je i scenarist te jedan od producenata filma, oslonio se na stvarnu priču Johna Davidsona i dokumentarac John’s Not Mad (1989.), koji je snažno utjecao na njegovu odluku da ispriča ovu priču kroz intimnu, ljudsku perspektivu.
Film Sve po spisku premijerno je prikazan u rujnu prošle godine na Toronto International Film Festivalu, gdje je odmah privukao pozornost publike i kritike. Nakon TIFF‑a, ostvarenje je nastavilo svoj festivalski put i postalo jedno od najzapaženijih britanskih naslova godine. Kao potvrda tog uspjeha stigle su i nominacije za šest BAFTA nagrada, među kojima su i one za najbolji film, originalni scenarij te one za glavnu i sporednu mušku ulogu.
Početno pratimo Johna Davidsona (Robert Aramayo) koji odrasta u škotskom gradiću Galashiels, gdje se već kao dječak počinje suočavati s tikovima i iznenadnim verbalnim ispadima koji ga udaljavaju od vršnjaka. Njegovi snovi o tome da postane nogometni golman počinju se lomiti kada se simptomi Touretteova sindroma pojačaju tijekom školskih dana.
Obitelj i okolina teško razumiju njegovo stanje jer je u to vrijeme Touretteov sindrom bio gotovo nepoznat i često pogrešno tumačen. Kako ulazi u adolescenciju, John se sve više bori s osjećajem izolacije i frustracije, pokušavajući pronaći svoje mjesto u svijetu koji ga ne zna prihvatiti. Prekretnica nastupa kada mu podršku pruži majka njegova prijatelja, Mary (Kelly Macdonald), žena koja ga prihvaća kao vlastito dijete.
Izvanredni Rober Aramay
Važnu ulogu ima i njegov poslodavac Bob (Peter Mullan), koji u njemu prepoznaje dobrotu i radnu etiku, a ne samo simptome. Njihova podrška daje mu snagu da se suoči s vlastitim strahovima i počne graditi život izvan okvira koje mu je društvo nametnulo. S vremenom John shvaća da njegova priča može pomoći drugima, pa počinje javno govoriti o Touretteovu sindromu i rušiti predrasude koje ga prate, pretvarajući svoju ranjivost u snagu.
Jedna od najvećih snaga koju ima film Sve po spisku nesumnjivo je glumačka izvedba Roberta Aramaya (TV serija The Lord of the Rings: The Rings of Power, 2022. – ), koji ulogu Johna Davidsona donosi s rijetkom kombinacijom fino nijansirane izvedbe i emocionalne otvorenosti. Njegov portret mladića rastrganog između vlastitog tijela i želje za normalnošću djeluje potpuno uronjen, bez ijednog trenutka glumačkog pretjerivanja. Aramayo uspijeva fenomenalno i iznimno uvjerljivo uhvatiti i fizičku zahtjevnost tikova i tihu ranjivost koja se probija ispod površine, stvarajući lik koji je istodobno krhak i iznimno snažan.
Njemu treba pridodati i Peter Mullan (Trainspotting, 1996.), jednog od najcjenjenijih britanskih glumačkih veterana, koji mu pruža savršenu protutežu – toplu, stabilnu i duboko ljudsku. Upravo zahvaljujući njima dvojici, ovo ostvarenje redatelja Jonesa postaje iznimno emotivan film koji ne oscilira u ritmu, već s lakoćom prelazi između humora i težine, pritom izvanredno prikazujući neznanje i stigmu oko Touretteova sindroma u to vrijeme te vodeći prema inspirativnom, toplom završetku. Svemu možemo samo dodati da su njihove nominacije za nagradu BAFTA potpuno zaslužene.
Jonesova režija u Sve po spisku počiva na iznimno stabilnom tonu koji se ne lomi ni u trenucima najjačeg emocionalnog intenziteta. Od početka do kraja on održava ujednačen ritam, dopuštajući da se priča razvija prirodno, bez naglih skokova ili dramaturških praznina. Njegov pristup odlikuje se i jednom rijetkošću – film je istodobno oštar u suočavanju s realnošću i nježan prema svom protagonistu.
Snažna inspirativna crta
Jones ne uljepšava Johnovu priču, ali je nikada ne pretvara ni u patetiku – ostaje vjeran stvarnosti, a ipak duboko empatičan. U svakom kadru osjeća se njegova namjera da gledatelja približi iskustvu Touretteova sindroma bez dociranja i bez sentimentalnih prečaca. Mora se naglasiti da humor i emocija u njegovim rukama djeluju organski povezani, pa film s lakoćom prelazi iz bolnih u tople trenutke. Upravo ta ravnoteža “oštrine i nježnosti” daje filmu posebnu energiju i čini ga iznimno gledljivim unatoč teškoj temi.
Bitno je naglasiti da Jones izbjegava melodramu i ostaje dosljedan jednostavnom, ali izrazito učinkovitom pripovijedanju. Njegova režija ostavlja dovoljno prostora glumcima da nose emocionalnu težinu priče, što se posebno vidi u suptilnim, tihim prizorima. Film Sve po spisku režirao je s jasnom emocionalnom toplinom, ali bez manipulacije – osjećaji proizlaze iz situacija, a ne iz režijskih trikova.
Ovo Jonesovo ostvarenje, kao i mnoge biografske drame ovakvog tipa, nosi snažnu inspirativnu crtu, ali ono to čini na način koji djeluje iskreno i nenametljivo. Inspirativnost proizlazi iz Johnove svakodnevice i njegovih malih, ali važnih pomaka, a ne iz velikih, deklarativnih trenutaka. Ovaj film ostaje iskreno emotivan upravo zato što ne romantizira teškoće, nego ih prikazuje kao dio procesa samoprihvaćanja.
Svakako dodatno treba pohvaliti to što film vrlo uvjerljivo rekonstruira duh 1980‑ih i tadašnje neznanje o Touretteovu sindromu, stvarajući autentičan kontekst koji pojačava težinu Johnove borbe. Redatelj Jones pritom precizno hvata atmosferu vremena u kojem se o navedenom sindromu gotovo ništa nije znalo, što svaku prepreku čini još opipljivijom. Upravo ta vjernost društvenom okruženju daje filmu dodatnu težinu i jasno pokazuje koliko je Johnova borba bila usamljena i puna odbacivanja i nerazumijevanja.
Nije samo biografska drama
Film Sve po spisku vrlo jasno pokazuje da se istinska jednakost ne gradi deklaracijama, nego razumijevanjem i spremnošću da se prihvati ono što nam je strano. Poruka o borbi i izdržljivosti dolazi prirodno, iz Johnove autentičnosti i iz postupne promjene okoline, a ne iz dramaturških preokreta. I treba posebno naglasiti da film jasno podsjeća da je jednakost moguća tek kada prestanemo suditi ono što ne razumijemo.
Ono što iznenađuje kod ovog filma redatelja Kirka Jonesa je to koliko je duhovit, i to na način koji ne ismijava, nego humanizira i oslobađa. Taj humor otvara prostor da gledatelj jasnije vidi s kakvim se sve preprekama Davidson suočavao, a da se pritom ne umanji težina njegove borbe. Tu se mora posebno istaknuti scena u kojoj John započinje svoj aktivistički rad i okuplja osobe s Touretteovim sindromom – prizor koji je istodobno snažan, empatičan i neočekivano zabavan. U toj sceni film najjasnije pokazuje kako se zajednica stvara iz ranjivosti, a ne iz savršenstva.
Takvi trenuci potvrđuju da ovo nije samo biografska drama, nego i film o pronalaženju glasa u svijetu koji ga dugo nije želio čuti. Tu spomenimo da je “pravi” John Davidson 2019. godine odlikovan priznanjem MBE (Member of the Order of the British Empire) za svoj dugogodišnji rad na podizanju svijesti o Touretteovu sindromu i podršci obiteljima koje se s njime suočavaju. Zahvaljujući snažnim glumačkim izvedbama i režiji koja zna kada stati, a kada pustiti emociju da progovori, ovo ostvarenje ostavlja dubok i trajan dojam. Sve to čini Sve po spisku filmom koji je itekako vrijedan gledanja, ne samo zbog teme, nego zbog načina na koji je ispričana: s poštovanjem, humorom i dubokom ljudskošću.
O autoru
