Ljubav koja ostaje islandskog redatelja Hlynura Pálmason pokazuje koliko život može biti kaotičan, hladan, topao, grub i duhovit. Film je strukturiran kao niz vinjeta i dugih statičnih prizora. Vrlo je dojmljivo kako iz jednog naizgled mračnog segmenta, poput razvoda, uspijeva izvući neočekivanu nježnost. Za “obične” gledatelje bit će pomalo neobično ali i vrijedno iskustvo.
Ljubav koja ostaje (Ástin sem eftir er, 2025.; engleski naslov: The Love That Remains) četvrti je dugometražni film islandskog redatelja Hlynura Pálmasona, koji je najpoznatiji po filmovima Zimska braća (Vinterbrødre, 2017.; engleski naslov: Winter Brothers) i Božja zemlja (Vanskabte land, 2022.; engleski naslov: Godland). Premijerno je prikazan na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu, u sklopu popratnog programa Cannes premijere (Cannes Premiere), gdje je odmah privukao pozornost međunarodne kritike.
Redateljev najosobniji projekt
Nakon Cannesa, film je prikazan na brojnim festivalima diljem svijeta, uključujući Toronto, New York, Chicago, San Sebastián, Sydney i Göteborg. Na njima je ostvario izniman uspjeh, osvojivši više nagrada i nominacija, čime je dodatno učvrstio reputaciju jednog od najzanimljivijih europskih filmova godine. Važno je spomenuti da ga je Island izabrao kao svog službenog kandidata za nagradu Oscar, no nije ušao u uži izbor.
Hrvatsku premijeru ovaj film imao je u srpnju prošle godine na Cinehill Film Festivalu, gdje je osvojio glavnu nagradu Propeler Cinehilla. Žiri je pritom pohvalio njegovu inventivnu režiju, spoj realnog i fantastičnog te upečatljive pejzaže Islanda. Ono što treba istaknuti je to da je redatelj Pálmason u više intervjua istaknuo da je riječ o njegovom najosobnijem projektu, inspiriranom stvarnim iskustvima i obiteljskim odnosima. Posebno je zanimljivo da u filmu glume njegova vlastita djeca, što je dodatno utjecalo na intimnu atmosferu snimanja.
Radnja filma prati umjetnicu Annu (Saga Garðarsdóttir), koja stvara velike apstraktne slike u hrđavim tonovima za čiju je izradu potrebno više mjeseci, te ribara Magnusa (Sverrir Gudnason), koji provodi mjesece na moru, tijekom godine dana nakon što odluče okončati svoj brak. Njihov svakodnevni život odvija se u ruralnom islandskom okruženju, gdje pokušavaju održati stabilnost za svoje troje djece.
Djeca predstavljaju treću pripovjednu liniju filma kroz vlastite rituale i igre. Film bilježi izmjene godišnjih doba koje prate emocionalne promjene unutar obitelji. Magnus ima naviku dolaziti i zadržavati se u njihovom nekadašnjem domu kad god je u gradu, što sugerira da među njima još uvijek postoje romantični osjećaji koji otežavaju njihov pokušaj potpunog razdvajanja. Film Ljubav koja ostaje prati ovu obitelj kroz niz kratkih, fragmentiranih prizora koji zajedno čine kroniku jedne godine u raspadanju zajedničkog života.
Humor koji izbija iz rutine svakodnevice
Mala tehnička zanimljivost filma je da je snimljen na 35 mm vrpci, što mu daje specifičnu teksturu i vizualni identitet karakterističan za stil redatelja Pálmasona. Možemo reći da je svaki njegov kadar vrlo promišljen i precizan. Pritom pejzaž Islanda nije samo puka pozadina, nego emocionalni okvir koji mijenja ton i raspoloženje prizora.
Autentičnost obiteljskih odnosa posebno dolazi do izražaja zahvaljujući prisutnosti redateljeve djece, čija prirodnost i nepatvorena energija nose velik dio filma. Njihova dinamika djeluje spontano, sirovo i potpuno uvjerljivo, kao da kamera samo bilježi ono što se ionako događa. Prizori s njima pritom su najživlji i najduhovitiji, ispunjeni malim ritualima, igrom i kaosom koji unosi toplinu u film. Jedan od najpamtljivijih trenutaka je onaj kad brat brata pogodi strijelom, koji savršeno spaja humor, šok i dječju bezbrižnost. Također, po duhovitosti će se pamtiti i sama završnica s Magnusonom.
Humor u filmu nije “nametnut”, već se rađa iz situacija, pogleda i komičnih trenutaka koji izbijaju iz rutine svakodnevice. Njegov crnohumorni podton daje priči lakoću, čak i kada se bavi teškim temama. Dodatno treba istaknuti da se film povremeno otvara prema suptilnim nadrealnim prizorima koji se pojavljuju nenametljivo, ali ostavljaju snažan dojam. Ti trenuci stvaraju posebnu “filozofsku tišinu” koja se provlači kroz cijelu priču i daje joj dodatnu dubinu. Upravo zbog tih pomaknutih, simboličkih detalja film nikada ne ostaje samo realistična drama, nego prerasta u nešto šire i sugestivnije.
Film Ljubav koja ostaje strukturiran je kao niz vinjeta i dugih statičnih prizora, što može ostaviti dojam rastegnutosti. Ritam je namjerno spor i (gotovo) meditativan, ali traži određenu dozu strpljenja koju (vjerojatno) neće svi gledatelji imati. Zbog takve strukture pojedini motivi i situacije djeluju ponovljeno, kao da se film vraća na iste obrasce više puta. Ta ponavljanja mogu pojačati osjećaj usporenosti, osobito u srednjem dijelu.
Stječe se dojam da film pritom ostaje emocionalno suzdržan, s likovima koji rijetko verbaliziraju ono što osjećaju. Zbog toga se stvara određena distanca koja otežava potpuno uranjanje u njihove unutarnje svjetove. Emocije se uglavnom prenose kroz geste, tišine i vizualne znakove, što neće svakome biti dovoljno (i zanimljivo). U nekim trenucima djeluje kao da film namjerno izbjegava jače emocionalne vrhunce.
Gorko-slatki ton
Riječ je o vrlo zanimljivom i duhovitom filmu koji će i za “obične” gledatelje biti pomalo neobično iskustvo. Po mnogočemu mogli bismo ga nazvati i “filmom bez radnje”, jer se umjesto klasične narativne linije oslanja na atmosferu, geste i ritam svakodnevice. U tih otprilike 110 minuta redatelj Hlynur Pálmason pokazuje koliko život može biti kaotičan, hladan, topao, grub i duhovit u isto vrijeme.
Sve je to nepredvidivo i stalno u mijeni, baš kao i odnosi koje prikazuje. Vrlo je dojmljivo kako iz jednog naizgled mračnog segmenta, poput razvoda, uspijeva izvući neočekivanu nježnost. Film nikada ne bježi od težine situacije, ali je istodobno neprestano omekšava nenametnutim i “prirodnim humorom i sitnim trenucima topline. Upravo ta kombinacija stvara poseban, gorko-slatki ton koji ostaje i nakon završetka filma.
Redatelj Pálmason pritom ne nudi jednostavne odgovore, nego promatra život onakav kakav jest. Njegovi likovi nisu idealizirani, nego nesavršeni, ranjivi i tihi. U toj tišini krije se najveća snaga filma. Ljubav koja ostaje tako postaje priča o ljubavi koja se mijenja, ali ne nestaje. I možda upravo zato ostavlja tako dug, nježan trag.
O autoru
