Film redatelja Pierrea Salvadorija, kojim je otvoren ovogodišnji festival u Cannesu, pruža upravo ono što se od dobre romantične komedije i očekuje – simpatičnu priču, dobre glumce, humor i malo filmske bajke. U glavnim ulogama Pio Marmaï i Anaïs Demoustier,koje treba posebno pohvaliti zbog prirodne međusobne kemije.
Ovogodišnji festival u Cannesu otvoren je romantičnom komedijom Električni poljubac (La Vénus électrique, 2026.; engleski naslov: The Electric Kiss) redatelja Pierrea Salvadorija. Zanimljivo je da je na taj dan svoje svjetske premijere simultano prikazan i u kinima diljem Francuske. Privukao je više od pedeset tisuća gledatelja te time zabilježio najbolji rezultat na domaćim kino blagajnama za film otvorenja Cannesa u post-pandemijskom razdoblju.
Priča iza scenarija
U francuskim kinima pogledalo ga je gotovo 650 tisuća gledatelja, a do danas je u svijetu zaradio više od 5 milijuna dolara. Na festivalu u Cannesu nije konkurirao za nagrade jer je prikazan izvan službene konkurencije, ali je na Festivalu romantičnog filma u Cabourgu (Journées du cinéma romantique de Cabourg) osvojio nagradu za najbolji film.
Redatelj Salvadori radio je i na scenariju, a uz njega potpisani su još Rebecca Zlotowski (Privatni život /Vie privée, 2025.; engleski naslov: A Private Life), Robin Campillo, Benjamin Charbit te Benoît Graffin. Iako svi oni nisu direktno pisali scenarij, svaki je na svoj način pridonio njegovom nastanku. Prije svega, sve je počelo od Zlotowski i Campilla. Naime, Salvadori je glumio u filmu Planetarij (Planetarium, 2016.), koji kao scenaristica i redateljica potpisuje Zlotowski a Campillo kao koscenarist. Tumačio je redatelja u Parizu tridesetih godina prošlog stoljeća koji pokušava snimiti film. Kada je upitao redateljicu kakav to film njegov lik treba snimiti, ona mu je rekla da se radi o lažnoj vidovnjakinji koja uvjerava mladog slikara da ga može povezati s pokojnom suprugom, a zatim se zaljubljuje u njega te postaje glasnogovornicom vlastite suparnice.
Ta ideja mu se dopala te ju je zapamtio i deset godina kasnije pretočio u svoj film. Prvu verziju scenarija napisao je još 2018. godine, a isprva je na strukturi filma nekoliko mjeseci radio s Benjaminom Charbitom. Dovoljan razlog da i on bude uvršten kao scenarist. Nakon njega, Salvadori je na tekstu nastavio raditi te ga završio sa svojim starim suradnikom Benoîtom Graffinom, pa su tako došli i do svog zajedničkog sedmog filma.
A priča filma smještena je u Pariz, 1928. godina. Suzanne (Anaïs Demoustier), očajna zabavljačica s karnevala poznata kao “Električna Venera”, zarađuje za život ponižavajućom točkom u kojoj muškarci plaćaju da je poljube i pritom prime strujni udar kako bi osjetili “elektricitet ljubavi”. Jedne noći, dok krade od svoje kolegice i susjede vidovnjakinje, Antoine (Pio Marmaï)– ožalošćeni slikar koji želi stupiti u kontakt s pokojnom suprugom Irene (Vimala Pons) – zamijeni ju za vidovnjakinju.
Iako oklijeva, ona ne može odbiti novac te izvodi uvjerljivu seansu koja ga duboko dirne. Antoine je poziva k sebi na još jednu seansu i pritom joj izdašno plaća. Jednog dana, dok napušta njegovu vilu, suočava se s njegovim agentom Armandom (Gilles Lellouche), koji je svjedočio toj prijevari. Isprva je osuđuje zbog iskorištavanja tuge njegova prijatelja – sve dok Antoine, ponovno nadahnut, ne počne slikati.
Spoj klasične romantične komedije i francuskog šarma
Prepoznavši priliku, Armand predlaže da nastave s obmanom te nudi Suzanne udio u zaradi od svake njegove prodane slike. Ona se redovito vraća kako bi izvodila seanse, potajno proučavajući dnevnike njegove pokojne supruge kako bi održala iluziju. No, dok se između Suzanne i Antoinea rađa romantična iskra, granica između glume i iskrenih osjećaja postaje nejasna, prijeteći uništiti sve…
Po vlastitom priznanju Salvadori je ovaj svoj film zamislio kao posvetu klasičnim holivudskim komedijama kakve su snimali Billy Wilder i Ernst Lubitsch. Njihov se utjecaj itekako osjeti u načinu na koji gradi humor, ali i u odnosu prema romantičnoj priči koja se razvija kroz niz neobičnih i često vrlo duhovitih situacija. Film pritom ima dovoljno vlastitog karaktera da ne djeluje kao pokušaj kopiranja nekog prošlog vremena.
Salvadori dobro zna kada treba pustiti situaciju pa da humor sam proizađe iz nje. Upravo zbog toga mnoge su scene duhovite i onda kada se u njima zapravo ne događa ništa posebno neobično. Uz Wildera i Lubitscha mogu se prepoznati i tragovi komedija Jamesa L. Brooksa i Blakea Edwardsa, ali Električni poljubac ipak ostaje izrazito francuski film. Taj spoj klasične romantične komedije i francuskog šarma jedan je od razloga zbog kojih ga je tako lako gledati i u njemu uživati.
Ovo nije film koji pokušava biti posebno ozbiljan ni težak, već cijeloj priči pristupa s lakoćom i dozom bajkovitosti. Iako se bavi tugom, prijevarom i usamljenošću, Salvadori te teme ne pretvara u tešku dramu, već ih koristi kao podlogu za duhovitu i pomalo neobičnu ljubavnu priču. Komedija se pritom dobro nadopunjuje s melodramatskim elementima, pa emocije nikada ne potiskuju humor, niti humor poništava ozbiljnije trenutke.
Nestvarno stvarni Salvadorijev svijet
Vizualno je film jako dopadljiv i jedan je od onih koji gledatelja lako uvuku u svoje vrijeme i prostor. Pariz 1920-ih prikazan je kroz sajmišta, kostime i raskošne interijere koji dobro stvaraju atmosferu tadašnjeg grada. Posebno dobro funkcionira spoj karnevalskog ugođaja i elegantnih prostora u kojima se odvija drugi dio priče. Sve je pomalo dotjerano i bajkovito, ali upravo to odgovara tonu cijelog filma. Salvadori tako stvara svijet koji izgleda dovoljno stvarno da mu povjerujemo, ali istodobno dovoljno nestvarno da prihvatimo sve neobične situacije koje se u njemu događaju.
Dakako, film ima nekoliko svojih mana. Flashbackovi koji dodatno objašnjavaju ljubavnu priču Irene i Antoinea usporavaju ritam i donekle odvlače pažnju od glavne priče. Također, kako se priča približava kraju, film pomalo počinje gubiti snagu a primjetno je da početna duhovitost nije na istoj razini kao u prvom dijelu. Po svemu viđenom do tada, dojam je da je Salvadori tu ipak mogao bolje poentirati završnicu. Upravo zbog navedenog, stječe se dojam da je film malo predug, iako njegovih oko 120 minuta nije pretjerano.
Glumačka postava jedan je od aduta filma, a posebno treba pohvaliti Pija Marmaïja (filmski serijal Tri mušketira/Les trois mousquetaires redatelja Martina Bourboulona) i Anaïs Demoustier (Grof Monte Cristo/Le Comte de Monte-Cristo, 2024.) u glavnim ulogama Antoinea i Suzanne. Marmaï vrlo uvjerljivo donosi Antoinovu tugu i izgubljenost a kao lik je vrlo simpatičan. Posebno je pohvalno što ne pretjeruje s emocijama i onda kada zbog svoje opsjednutosti pokojnom suprugom djeluje pomalo neobično. Demoustier je odlična u prikazu žene koja istodobno mora biti prevarantica, zabavljačica i osoba koja se postupno počinje iskreno vezivati za čovjeka kojeg je u početku samo pokušavala iskoristiti. Ono najvažnije je da Marmaï i Demoustier imaju dobru, prirodnu međusobnu kemiju, a upravo njihov odnos nosi veći dio romantične priče.
Film koji želi zabaviti i osvojiti svojim šarmom
Za Električni poljubac možemo reći da je prije svega film koji želi pružiti gledatelju dva sata ugodnog filmskog užitka. Njegov idejni autor Pierre Salvadori uspio je spojiti klasičnu romantičnu komediju s vlastitim redateljskim rukopisom, a pritom nije izgubio lakoću koja takvom filmu najbolje odgovara. Njegova najveća vrijednost upravo je u tome što svoju priču pripovijeda jednostavno, šarmantno i s dovoljno humora.
Salvadori se pritom ne boji biti pomalo staromodan, što u ovom slučaju zapravo djeluje kao prednost. Iako nije riječ o savršenoj romantičnoj komediji, ima dovoljno dobrih trenutaka da mu se manje slabosti mogu oprostiti. To je lagan i neopterećujući film koji gledatelja ne pokušava zatrpati velikim porukama, nego ga jednostavno želi zabaviti i osvojiti svojim šarmom. I kao takav pruža upravo ono što se od dobre romantične komedije i očekuje – simpatičnu priču, dobre glumce, humor i malo filmske bajke.
