“Donald Glover sam je zaželio da postane Yoshi”, govori Michael Jelenic, redatelj hrvatskih korijena, dok za Kinofilm otkriva detalje o nastanku novog Super Mario filma.
Kada je početkom ovog desetljeća dobio zadatak iz popularnog gejmerskog svijeta Super Mario Bross. stvoriti jednako uvjerljiv animirani film, američko-hrvatski redatelj Michael Jelenic znao je da je pred njim golemi izazov. Izazov na koji je 2023., u suradnji s kreativnim partnerom Aaronom Horvathom, odgovorio s izuzetno uspješnim Super Mario Bros. Filmom, koji na kinoblagajnama zaradio više od 1.3 milijarde dolara.
Kao i u brojnim računalnim igrama, pa tako i u Super Mariju, nakon ispunjavanja jednog izazova, Jelenic se našao pred drugim – kako s nastavkom nadmašiti toliko uspješan prvi film? Odgovor je Super Mario Galaxy Film, koji je već u nepuna prva tri tjedna zaradio više od 700 milijuna dolara. Nakon Levela 1, svladan je i Level 2!
Jelenic i Horvath su kao dvojac postali poznati zahvaljujući televizijskoj animiranoj seriji Teen Titans Go!, koja im je donijela čak četiri nominacije za nagradu Emmy, a nakon dugometražnog filma Titani tinejdžeri, idemo u kino!, dobili su priliku i brkatog Marija povesti u filmsku avanturu.
Kao što i sam priznaje, redatelj hrvatskih korijena, čiji je otac Albert rođen u malom mjestu Ždrijelac na otoku Pašmanu, dok je majka Miranda podrijetlom iz Kukljice sa susjednog otoka Ugljena, cijeloj priči oko animirane verzije najpoznatijeg vodoinstalatera na svijetu prišao je prvenstveno kao i – obožavatelj. Još od dječačkih dana Super Mario bio mu je jedan od najdražih likova, čiju je originalnu igru znao napamet, pa je i u filmu Super Mario Galaxy Film dodao niz novih likova iz bogatog svijeta cijelog serijala igre.
Tako su se i impozantnoj glumačkoj postavi iz originala (Chris Pratt, Jack Black, Anya Taylor-Joy..) pridružila brojna nova poznata imena (Donald Glover, Brie Larson, Glen Powell…) što je filmu donijelo dodatan zvjezdani status.
O pritisku koji donosi nastavak, ljubavi prema igri i radu s ponajvećim glumačkim zvijezdama u Hollywoodu, s Michaelom smo pričali dok se u svojem losanđeleskom domu polagano vraća u normalni životni ritam nakon nekoliko dinamičnih tjedana promocije Super Mario Galaxy Filma.
Kakav je bio osjećaj vratiti se u Super Mario svijet?
Michael Jelenic: Mislim da smo se svi u nastavak vratili s mnogo više samopouzdanja. Prvi film bio je golem uspjeh — naravno da smo vjerovali da će biti uspješan, ali mislim da je razmjer tog uspjeha ipak iznenadio mnoge. Bio je iznimno dobro prihvaćen, i to nam je svima, od glumaca i producenata do animatora i redatelja, dalo osjećaj da smo na pravom putu. Otvorilo nam je i prostor da se još dublje približimo elementima iz same igre. Nisu svi gledatelji nužno fanovi videoigara, ali činilo se da smo u prvom filmu uspjeli te motive prevesti na način koji i široka publika može razumjeti i prihvatiti. A kako smo i sami veliki fanovi, to je uvijek bilo ključno pitanje: kako ono što volimo u igrama pretvoriti u film u kojem će svi moći uživati.
Koliko je bilo zahtjevno uskladiti dvije velike kreativne sile, Illumination i Nintendo, dva golema sustava s vlastitim očekivanjima i načinima rada?
Michael Jelenic: Iskreno, to uopće nije bilo toliko teško koliko bi se možda moglo pretpostaviti. Moj šef je Chris Meledandri, čovjek s golemim iskustvom i uspjehom u animaciji, a s druge strane je Shigeru Miyamoto, kreativni lider Nintenda i istinska legenda. Kad imate dvije takve figure, obje strane imaju povjerenja jedna u drugu. A kad se te dvije energije spoje, imate osjećaj da radite s nekom vrstom all-star postave sastavljene od ljudi koji su oblikovali popularnu kulturu posljednjih pedeset godina.
Jeste li se s koredateljem Aaronom Horvathom lagano dogovorili u kojem smjeru želite krenuti s nastavkom originalnog filma?
Michael Jelenic: Proces rada na animiranom filmu poprilično je drukčiji od rada na igranom filmu. U animaciji krećete s određenim obrisima. Otprilike znate kamo idete i kakav bi film trebao biti, ali posebno u Illuminationu velik dio procesa svodi se na to da film tek pronađete dok ga radite. Stalno razgovaramo s producentima, scenaristima i svim kreativnim timovima, neprestano iskušavamo ideje i tražimo ono što zaista funkcionira. Priča se gradi oko onoga što je zabavno, što je uzbudljivo, što publiku uvlači u iskustvo. To onda određuje i konačni oblik filma.
Ako nešto ne funkcionira, mijenjamo dok ne pronađemo ono što je dobro. U igranom filmu, kad nešto snimite, uglavnom ste vezani uz to. U animaciji je storyboard prvi korak i relativno je jeftin za prepravljanje, pa ako ne radi odbacimo ga. I to radimo tijekom cijelog procesa nastanka filma. Neprestano odbacujete, preispitujete, pa onda odjednom osjetite da je nešto kliknulo. Tada to dalje oblikujete i polirate dok ne postane zaista zanimljivo. To je pomalo lud proces, ali morate mu vjerovati. Na kraju vam upravo takav način rada može donijeti film koji nije predvidljiv i koji se ne ponaša po unaprijed zadanim obrascima.
Kad govorite o timu, možete li dati širu sliku? Koliko je velik sustav potreban za jedan ovakav animirani blockbuster?
Michael Jelenic: To je ogroman, ogroman stroj. Govorimo o stotinama i stotinama ljudi koji rade diljem svijeta: u Japanu, Santa Monici, Francuskoj, ali i na brojnim drugim mjestima kroz mrežu suradnika i freelancera. I svatko od njih stručnjak je za svoj mali, ali ključni dio posla. Kad gledate kadar iz animiranog filma, morate imati na umu da je svaka stvar koju vidite netko osmislio. Doslovno sve, od vlati trave do ruksaka ili čitave zgrade. Čak i najsitniji detalj postoji zato što ga je netko dizajnirao.
A onda dolazi drugi sloj rada: netko mora izraditi teksture za sve te predmete. Ako Mario nosi traperice, netko mora osmisliti kako taj traper izgleda. Potom drugi tim radi simulacije kose, treći specijalne efekte, četvrti animaciju, peti rasvjetu, šesti kameru… Kad doista razmislite o svemu što ulazi u jedan kadar, to zna biti gotovo zastrašujuće. Ali radi se korak po korak; jedan odjel završi svoj posao i preda ga sljedećemu. A na kraju dobijete sliku koja djeluje gotovo čudesno. Za mene je to i dalje neka vrsta magije. Krenete od grubih, ponekad i vrlo sirovih crteža olovkom, a završite s nečim što izgleda gotovo fotorealistično i kao da bi moglo postojati u stvarnom svijetu.
Kako funkcionira vaš odnos s Aaronom?
Michael Jelenic: Aaron i ja radimo zajedno već otprilike petnaest godina. Zapravo s njim jednako dugo durađuje koliko sam i u braku sa suprugom. No zanimljivo je da se nismo sami pronašli, producenti su nas spojili još u vrijeme animiranog serijala Teen Titans Go!, dakle bila je to neka vrsta dogovorenog kreativnog braka. Takve stvari ne uspiju uvijek, ali kod nas se pokazalo da imamo sličan ukus i sličan senzibilitet. On je više vizualan tip, ja sam više okrenut priči, pa se i po tome dobro nadopunjujemo.
Tijekom godina došli smo do toga da se slažemo oko devedeset posto stvari. Bilo je rasprava, naravno, osobito na prvom filmu, ali ništa dramatično. Danas smo već u fazi u kojoj spor rješava onaj kome je do neke ideje više stalo. Obojica smo prilično opušteni i nemamo potrebu da baš uvijek bude po našem. Ako netko oko nečega jako inzistira, drugi će reći: u redu, očito ti to više znači, idemo onda tim putem.
Dakle, savršen dogovoreni brak?
Michael Jelenic: Da, zaista. Iskreno, pisanje mi je oduvijek bilo strašno teško. Svatko tko je ikad pokušao pisati zna koliko to može biti iscrpljujuće. Uvijek sam razmišljao o tome postoji li netko tko bi mi bio idealan partner u tom procesu, ali s ljudima koje sam prije susretao to jednostavno nije funkcioniralo. Ili nismo imali isti senzibilitet, ili nisu bili spremni otići onoliko daleko u neobično i ludo koliko sam ja htio. Aaron je bio prvi s kojim je to kliknulo. U neku ruku sam ga i „prevario” da počne raditi sa mnom puno radno vrijeme, jer mi je jednostavno trebala pomoć. Bez partnera bih, čini mi se, potpuno izgubio san i razum.
Jedna od velikih razlika između Marija i vaših ranijih projekata jest to što ovdje radite s velikim glumačkim zvijezdama u glasovnim ulogama. Kako ste pristupili tome?
Michael Jelenic: Nadrealno je raditi s nekima od najpoznatijih glumaca na svijetu. Na prvom filmu bilo je posebno neobično jer se sve odvijalo tijekom pandemije. Mislim da gotovo nikoga od glumačke ekipe nisam upoznao uživo sve do premijere. Chrisa Pratta možda jednom, ali inače smo snimali po cijelom svijetu preko Zooma. Na ovom filmu većina snimanja bila je uživo, ljudi su se već poznavali i svi su bili opušteniji, što je proces učinilo mnogo prirodnijim. Kad ste licem u lice, lakše osjetite i dinamiku i osobnost ljudi nego preko ekrana.
Uvijek kažem da ih ljudi olako nazivaju celebrityjima, ali to je zapravo pogrešna riječ. Oni nisu samo slavne osobe, oni su među najboljim glumcima na svijetu. Postoi dobar razlog zašto je Brie Larson osvojila nagradu Oscar. Svi su oni slavni zato što su izvanredno dobri u onome što rade, a pritom ulažu i golemi trud da budu što bolji. Kad ih dovedete u studio, oni su fokusirani i spremni na rad.
Zanimljivo je i to da je uspjeh prvog filma promijenio stvari: neki su glumci ovaj put sami dolazili k nama. Donald Glover želio je biti Yoshi. Brie Larson velika je obožavateljica Nintenda i oduvijek je htjela biti dio tih filmova. Glenn Powell, koji igra Foxa McClouda, također je bio veliki fan tog lika. To je jedna od lijepih posljedica uspjeha prvog filma, ljudi koje i sami jako cijenite počnu vam se javljati jer žele biti dio tog svijeta.
Koliko se često vraćate samoj igri? Uzmete li ponekad ponovno Super Mario i jednostavno ga zaigrate?
Michael Jelenic: Kad god imam priliku, teško tome odolim. Originalni Super Mario Bros. za mene je nešto vrlo osobno. Moja je obitelj u SAD došla iz Hrvatske i nismo imali mnogo novca. Doslovno sam imao jednu igračku, a to je bila ta igra. Provodio sam sate i sate u svojoj sobi igrajući je, godinama, sve dok je nisam gotovo savršeno svladao. Kad smo imali premijeru u Kyotu, otišao sam u Nintendo muzej, gdje su postavljene sve konzole i gotovo sve igre, i premda sam mogao isprobati bezbroj naslova koje nikad prije nisam igrao, morao sam se vratiti baš toj prvoj igri. U tome postoji nešto duboko utješno, vratiti se tom ritmu, toj jednostavnosti, tom osjećaju koji me formirao.
Igrate li danas i sa svojom djecom?
Michael Jelenic: Da, naravno. Nedavno sam nabavio i novi Switch, ali i na prethodnoj konzoli bilo je predivno igrati s djecom. To je jedna od stvari koje Nintendo radi iznimno dobro: stvara igre koje mogu igrati mala djeca, odrasli, ali i cijela obitelj zajedno. Mario Party, Mario Kart – to su igre koje su istodobno zabavne, izazovne i natjecateljske, ali nikad ne gube tu toplu, zajedničku dimenziju. Nintendo je doista sjajan u tome da videoigru pretvori u obiteljski prostor.
Dok ste radili na ovom filmu, obitelj vam se pritom povećala. Sa suprugom Maggie dobili ste blizance te obitelj povećali s troje na petero djece. Koliko je to bilo iscrpljujuće razdoblje?
Michael Jelenic: Jako stresno. Ovi se filmovi rade u Parizu, i premda smo na drugom filmu uglavnom bili bazirani u Los Angelesu, za završnu fazu morali smo preseliti u Pariz. Stigao sam tamo tijekom ljeta i gotovo odmah nakon dolaska supruga mi je javila da je trudna. To je bio golem šok, a ja sam trebao ostati odsutan tri mjeseca. Došla me posjetiti, počeli su jutarnji mučninski simptomi, a sve se to događalo dok sam radio u Parizu i dok smo usput pokušavali odraditi i obiteljski odmor u Hrvatskoj. Onda se vratila kući, a ja sam još ostao u Europi, i nazvala me potpuno zatečena: „Blizanci su.”
U tom trenutku pomislio sam: kako ćemo ovo izvesti? Već imamo troje djece, a sad dolazi još dvoje. U mojim godinama više ni ne mislite da ste spremni za blizance. Ali sada su tu i, koliko god bilo kaotično, riječ je i o jednom ludom, jedinstvenom iskustvu.
Za prvi film napravili ste song “Peaches” koji je sjajno otpjevao Jack Black. Zašto ste ovaj put odustali od pjesama?
Michael Jelenic: To je bila teška odluka. Mislim da smo svi željeli još jednu pjesmu, ali istodobno smo se bojali da ne ostavimo dojam kako samo pokušavamo ponoviti najveći hit prvog filma. Nismo bili sigurni imamo li nešto što bi bilo jednako zarazno, duhovito i efektno, a nismo htjeli publici ponuditi slabiju repliku nečega što je već postalo prepoznatljivo. Zato smo se na kraju odlučili udaljiti od te ideje. No ako bude još filmova, to je svakako nešto čemu se možemo ponovno vratiti.
U svijet serija i filmova ušli ste sa željom pa pišete za sitcomove. Privlači li vas i danas nešto izvan animacije?
Michael Jelenic: Apsolutno. Animirani filmovi su predivni, ali i iznimno zahtjevni i vremenski iscrpljujući. Nikad nisam mislio da ću završiti baš u animaciji, i u tom smislu osjećam veliku zahvalnost što sam u toj industriji uspio pronaći svoje mjesto. Ali još uvijek osjećam snažan poriv prema igranom filmu, osobito prema komediji. Volio bih se okušati i u igranim dugometražnim filmovima. Prilično sam ambiciozan po tom pitanju i želim vidjeti mogu li iznijeti i neke druge forme.
Kad sam bio na filmskoj akademiji, kao i mnogi drugi, imao sam onu klasičnu studentsku fantaziju: htio sam snimiti svoju verziju Građanina Kanea. Pitanje „koji je moj veliki film?” još uvijek me prati. Animacija je divna, ali postoje i druge autorske čežnje koje još nisam ostvario.
Budući da je i Super Mario Galax Film postao velik hit, mislite li da je moguć i treći nastavak?
Michael Jelenic: Kao veliki obožavatelj, ja bih iskreno volio pogledati svaki mogući Nintendo film. Uspjeh prva dva filma pokazuje da publika očito želi takve priče. Ne znam što točno slijedi, ali prilično sam siguran da će se Nintendo filmovi nastaviti snimati. Već sad, kao što znamo, nastaje i igrani film o Zeldi u Sonyjevoj produkciji. Mislim da je apetit za Nintendo svjetovima itekako prisutan, bilo u animiranom, bilo u igranom obliku.
O autoru
