Roman spisateljice Claire Keegan Te sitnice dobio je brojne nagrade i priznanja. Među ostalim, bio je finalisti cijenjene nagrade Booker. Između korica ove malene knjige skriva se velika priča. Roman je kao film adaptiran 2024. godine i režirao ga je Tim Melants a glavnu ulogu u njemu tumači oskarovac Cillian Murphy, koji je i jedan od njegovih producenata.
Nedavno je u našim kinima zaigrao film Te sitnice (Small Things Like These, 2024.). On je adaptacija je istoimenog romana spisateljice Claire Keegan, koji je objavljen 2021. godine. Riječ je o kratkom romanu (121 stranicu) ali njegova priča je iznimno snažna i upečatljiva. U Hrvatskoj je objavljen 2022. godine u izdanju nakladnika Hena.com i u prijevodu Tatjane Radmilo.
Finalistica Bookera
Godine 2022. za ovaj svoj roman spisateljica Keegan nagrađena je nagradom Orwell za političku prozu te godišnjom nagradom Kerry Group Irish Novel za najbolji irski roman te je bila finalistica cijenjene nagrade Booker (The Booker Prize). Svemu dodajmo da je 2023. godine roman bio nominiran za Dublinsku književnu nagradu (Dublin Literary Award), koja se svake godine dodjeljuje za najbolji roman na svijetu napisan ili preveden na engleski.
Njegova radnja smještena je u 1985. godinu, u irski gradić New Ross u kojem je sve spremno za nadolazeći Božić. U zraku se osjeća užurbanost, pali se božićna rasvjeta, kite se domovi, gradom se širi slatki miris kolača. Suočen s najprometnijim dijelom godine, Bill Furlong, skromni trgovac ugljenom, svim se silama trudi odraditi posljednje narudžbe i blagdanske dane provesti s obitelji u miru. Preostala je tek isporuka ugljena u obližnji samostan. Ondje će Billa dočekati šokantno otkriće – u spremištu za ugljen zatekao je djevojku iz samostana.
Bill je znao da časne sestre, koje su upravljale samostanom, vode i popravni dom za mlade djevojke, u kojem su im pružale osnovno obrazovanje. Upravljale su i praonicom. No, znao je i za glasine koje su oduvijek kružile gradom. Tako su neke od njih govorile da djevojke iz popravnog doma nisu nikakve učenice, nego djevojke lakog morala, koje provode dane reformirajući se i čineći pokoru, ispirući mrlje s prljavog rublja, radeći od jutra do mraka. Druge su pak govorile da se u njemu časne sestre ubijaju od posla a treće pak da samostan nije ništa drugo nego dom za majke i djecu, za priproste, neudane djevojke koje su tamo odlazile da rode i da časne sestre dobro zarađuju od slanja te djece u strane države.
Priča koja je tražila da se napiše
U svemu je bilo bitno da nikoga u gradu istinski nije zanimalo što se tamo dešava jer to nisu bile njihove kćeri. Mogao je djevojku koju je zatekao u spremištu za ugljen zaboraviti. Ali on to ne može zbog spoznaje da je jedna od tih djevojaka mogla biti njegova majka.
Između korica ove malene knjige skriva se velika priča, posvećena patnjama žena i djece u Magdalenskim praonicama. U atmosferičnom i emocijama nabijenom romanu Keegan iznosi istinu o brutalnosti katoličkih institucija, bešćutnoj šutnji pastve i moralnoj hrabrosti pojedinca. Ovaj roman moćan je komad humanističke proze, istodobno kritičan i nadahnjujući.
Godine 2022. u razgovoru za Brick Keegan je rekla da je inspiraciju za roman dobila iz tzv. Ferns Reporta (izvješće Ferns), službene istrage irske vlade o navodima o seksualnom zlostavljanju svećenika u rimokatoličkoj biskupiji Ferns. O tome je rekla:”“Ferns Report” bavio se zlostavljanjima u crkvi ovdje u Irskoj, a ja sam tada radila na Sveučilištu u Corku [University College Cork ]u vrijeme kada je objavljen. U novinama su se pojavile svjedočanstva žrtava. Pročitala sam ih i bila sam zbunjena. Pomislila sam da je netko pronašao osobu u šupi, i to mi je sve te godine ostalo u glavi.“
Na pitanje zašto je ta osoba i kako isplivala iz njezine glave i ušla u roman Keegan je odgovorila:”Mislim da je izašao zato što mu je dosadilo kucati na vrata i tražiti da mu pišem, a meni je vjerojatno bilo dosta njegovog kucanja, pa sam samo rekla:”Dobro, pisat ću ti da odeš. Ako to ima ikakvog smisla.” Vrijeme romana, godinu1985., nije samo tako odabrala:”To je bilo vrijeme velike nezaposlenosti ovdje u Irskoj. Bili smo očajni. Bili su ogromni porezi i ljudi su se užasno borili i činilo se kao da ovdje nema ničega za nas. Nismo baš vidjeli izlaz ili dalje od ponuđenog. Toliko je mladih ljudi emigriralo, većina je otišla u SAD, uključujući i mene.“
Ovo je roman i o ljubavi
O samoj priči i tome čime se pozabavila pišući roman objasnila je i u razgovoru za portal The Booker Prizes, nakon što je roman bio uvrštena na širu listu (longlist) nominiranih naslova:”Zanimalo me kako se snalazimo, kako nosimo ono što nam je zaključano u srcu. Nisam namjerno namjeravala pisati o mizoginiji ili katoličkoj Irskoj ili ekonomskim poteškoćama ili očinstvu ili bilo čemu univerzalnom, ali sam željela odgovoriti na pitanje zašto je toliko ljudi reklo i učinilo malo ili ništa znajući da su djevojke i žene bile zatvorene i prisiljene na rad u tim institucijama. Mnogima je to izazvalo toliko boli i slomljenog srca. To sigurno nije bilo nužno ili prirodno?“, svemu je i dodala:”Kad je ova knjiga osvojila nagradu Kerry za najbolji irski roman, jedan od članova žirija je rekao da ga je knjiga ostavila s pitanjem: pa što ćeš sada učiniti s onim u što vjeruješ? Već sam ovaj odgovor učinio je knjigu vrijednom pisanja.“
Iako roman govori o jednoj od irskih praonica Magdalene, drugdje je govorila da se ne radi o praonicama. Na pitanje o čemu on zapravo govori – o ljubavi, dobroti, dužnosti ili nečemu trećem – je odgovorila:”To je priča o ugljenaru po imenu Bill Furlong koji živi sa svojom ženom i pet kćeri u malom gradu, smještena u tjednima koji dolaze pred Božić… Sada ne mogu a da ne pomislim na [američka spisateljicu ]Flannery O’ Connor, koja je rekla da je priča način da se kaže nešto što se ne može reći ni na koji drugi način, a potrebna je svaka riječ u priči da kaže koje je značenje! Znam da neki čitatelji to vide kao priču jednostavno herojskog karaktera. Ne kažem da moj lik nije herojski – ali vidim Furlonga kao samodestruktivnog čovjeka i da je ovo opis njegovog sloma. Ulazi u srednje godine, pati od krize identiteta, ne zna tko mu je otac, a miri se i s činjenicom da su ga maltretirali u školi. A njegov radoholizam, koji je do sada držao prošlost podalje, sve je slabiji. To je također portret toga koliko je bilo teško prakticirati biti dobar kršćanin u katoličkoj Irskoj.“
U odgovoru na to pitanje posebno se ističe i sljedeće:”Ali također volim misliti da je ovo roman o ljubavi. Furlong je bio voljen kao dijete, bio je poželjan u vrijeme kada je toliko djece rođene unutar i izvan braka bilo neželjeno. Engleski pjesnik Philip Larkin je bio taj koji je napisao onu prekrasnu rečenicu ‘ono što će preživjeti od nas je ljubav’ – i volim misliti da ova knjiga ima nešto za odgovoriti na to, i na dobro ili loše možda dokazati da je to istina. Da nije bio voljen kao dijete, Furlong je možda bio brutaliziran, postao tvrd poput drugih i egocentričan – a možda ne bi učinio ništa.“
Za ovu njezinu knjigu veže se i jedna zanimljivost. Naime, on je jedna je od najkraćih knjiga koje su uvrštene na Bookerovu listu u cijeloj njezinoj povijesti. Na pitanje je li već u pripremi knjige znala da će biti tako kratka, autorica je odgovorila:”Nije moguće na početku znati koliko će knjiga biti duga. Nikada nisam namjeravala napisati nešto kratko, osim kada je postojalo ograničenje broja riječi za natjecanje kratke priče ili naručeno djelo. Ali oduvijek me zanimalo dobro birati i dobro upotrijebiti ono što je odabrano, ponovno upotrijebiti te donesene izbore. Više me zanima ulazak nego nastavak.“
Roman koji je oborio Cilliana Murphyja
Na sve se nadovezala i riječima:”Furlong, moj središnji lik, nije netko tko puno govori. On je krajnje nevoljan pripovjedač, pa sam bila primorana ostati unutar njegovog načina razmišljanja, njegove nevoljkosti. Duži roman ne bi pristajao njegovoj osobnosti i sve je ispričano s njegova gledišta, pa je moj zadatak bio da ga na ovaj način obvežem, da bude dobro odgojen prema svojoj suzdržanosti i da se toga pridržava.“
Film Te sitnice redateljski potpisuje Tim Melants (Will, 2023., Patrick, 2019.) a premijerno je prikazan na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu. On je prvi producentski naslov glumca oskarovca Cilliana Murphyja (Oppenheimer, 2023) i njegove producentske kuće Big Things Films, koju je osnovao s producentom i povremenim glumcem Alanom Moloneyem. Napomenimo da Matt Damon i Ben Affleck također produciraju film putem njihove nezavisne produkcijske kuće Artist Equity. U Berlinu je bio nominiran za Zlatnog medvjeda a glumica Emily Watson (TV serija Dina: Proročanstvo/Dune: Prophecy, 2024., Božja stvorenja/God’s Creatures, 2022.) nagrađena je kao najbolja glumica.
Murphy je u razgovoru za GQ objasnio je kako je došlo do toga da ekranizira ovaj roman autorice Keegan:”Pročitao sam je kad je izašla 2020. Oborio me. Ali tek godinu dana kasnije sinula nam je ideja da snimimo film, jer sam tražio projekt za suradnju s Timom Mielantsom. Knjiga je doista ostala u meni i nekako nisam prestao razmišljati o njoj. Kad smo ja i Tim tražili materijal, zapravo je moja supruga rekla:’Što je s ovim romanom? ‘ I nekim čudom prava su još bila dostupna.“
Poruka o važnosti djelovanja
O tome kako je bilo raditi na adaptaciji romana i je rekao:” Roman je tako delikatan i tako pun nudi iako je tako kompaktan, a htjeli smo da i film bude takav. S jedne strane, to je vrlo jednostavna priča, ali zapravo je stvarno, jako duboka i zadire u stvarno, jako velike teme. Element flashbacka u priči je tako važan i mora biti tako besprijekoran. Nismo željeli staviti naslov ili reći, “prije 30 godina”. Samo smo htjeli [da bude], ‘odjednom si u prošlosti’. I to je poput naslova romana – to je gomilanje malih događaja i spoznaja koje ga dovode do ovog trenutka.“
Na pitanje kako je bilo biti producent i glumac je odgovorio:”Budući da sam i producirao film, bilo je puno posla u smislu rada na scenariju i glumačke postave filma i pronalaženja lokacija i audicije glumaca, i sve te stvari, koje su bile stvarno zadovoljavajuće. Čitao sam jako puno o tim domovima i iskustvima tih žena. Ali uglavnom bio je to pokušaj da se uđe u lik na način koji je autentičan i stvaran, tako da se dobije osjećaj da je on pravo ljudsko biće.“
Kako je bilo ovaj roman vizualno prenijeti objasnio je redatelj Melants u razgovoru za HtN:”Pokušao sam razumjeti Cillianove misli kao glavnog lika, svaki njegov aspekt. Želio sam znati što se događa u njegovom umu, nesvjesno, jer vjerujem da kamera može čitati njegove misli. Zacrtao sam sve o čemu sam razmišljao, svaku asocijaciju. Kad biste vidjeli kartu, pomislili biste da sam psihički bolestan, ali odatle sam krenuo, od storyboardinga. I osjećao sam se kao da trebam biti tihi promatrač, s kamerom uvijek na istom mjestu, u dnevnoj sobi, hodniku, pa opet dnevnoj sobi, koja se vraća i neka je vrsta ‘Božjeg oka’. Tako da je to zapravo bio gotovo religiozni način vizualne interpretacije, pretpostavljam.“
Za Te sitnice mora se reći da je dirljiv i potresan roman. Lako se čita a njegova radnja teče brzo te se čita u jednom dahu. Između svojih redaka jasno nam odašilje poruku o važnosti djelovanja. To djelovanje ponekad su sitni koraci i (često) idu protiv mišljenja većine. A tada treba imati odvažnosti i hrabrosti nastaviti dalje, bez obzira na prisutan strah i nerazumijevanje.
Ovaj roman ugledni Times možda je i najbolje opisao:”Ovaj roman nije samo rječit napad na praonice. To je također dirljiva božićna priča koja doista podsjeća na svečane priče O. Henryja i Charlesa Dickensa, roman natopljen šerijem i poslužen kraj kamina. […] Veličanstvena moć Claire Keegan leži u stvaranju priča nalik satnom mehanizmu, u kojima se čini da je svaka riječ nužan doprinos funkcioniranju cjeline.“
O Claire Keegan
Claire Keegan (Wexford, 1968.) nagrađivana je irska književnica. Odrasla je u velikoj katoličkoj obitelji. Sa sedamnaest se godina otputila u New Orleans, u Louisianu, gdje je studirala engleski i političke znanosti. Magisterij filoloških znanosti stekla je na Trinity Collegeu u Dublinu.
Prvu zbirku priča Antarctica objavila je 1999. godine, a nakon nje zbirku Walk the Blue Fields (2007.). Uslijedili su novela Foster (2010.) te kratki roman Te sitnice (2021.). Za svoje je pisanje dobila brojne pohvale i osvojila važna priznanja: nagradu za irsku književnost Rooney, nagradu William Trevor i dr.
Te sitnice osvojile su godišnju nagradu Kerry Group Irish Novel, nagradu Orwell za političku prozu te ušle u finale Bookera 2022. godine. Njezine se priče često uspoređuju s onima Trevora, Carvera, McGaherna i Čehova, a objavljivane su u svim relevantnim svjetskim časopisima. Djela su joj prevedena na trideset jezika. Keegan živi povučeno u ruralnoj Irskoj.
O autoru
