Meksički oskarovac Alejandro González Iñárritu vratio se na veliko platno nakon dosta vremena s iznimno ambicioznim filmom Digger, koji prezentira priču o istoimenom naftnom magnatu čija je pohlepa uništila svijet. O filmu koji vas neće ostaviti ravnodušnima pišemo u tekstu koji slijedi.
Alejandro González Iñárritu ime je koje svaki filmofil koji drži do sebe mora znati. Ovaj dvostruki oskarovac za režiju možda nema pretjerano bogatu filmografiju iza sebe, međutim otkako se 2000. godine pojavio s psihološkom dramom Amores perros, Iñárritu uspijeva izazvati reakcije sa svakim novim projektom, bilo da su one pozitivne ili negativne.
Iñárritua nije bilo dosta dugo. Prije Diggera, Iñárritu je 2022. godine snimio Barda, sjajnu nadrealnu crnohumornu priču koja je mahom prošla ispod radara, ali ako uzmete u obzir da je to bio film snimljen za Netflix, onda Iñárritua zapravo nismo gledali još od davne 2015. godine, kada je s Povratnikom skupio drugog Oscara i DiCapriju konačno donio zlatni kipić.
Digger je projekt o kojem smo mogli čitati već neko vrijeme i koji je dobio dosta agresivan marketing (čak su i domaće vijesti prilično nesuptilno reklamirale ovaj film, što inače nije običaj), a što vjerojatno treba pripisati činjenici da je Iñárritu za glavnog glumca odabrao Toma Cruisea u za njega dosta atipičnoj dramskoj ulozi.
Ova postapokaliptična crna komedija stigla je i u domaća kina, a u tekstu koji slijedi možete pročitati sve što vas zanima o filmu.
Iñárritu jako voli nadrealizam
Iako su njegovi raniji radovi bili više psihološki izazovni nego nadrealni, Iñárritu je s godinama pokazao da je sposoban ne samo iznijeti snažnu dramu koja gotovo uvijek koketira s tragedijom, već da je sposoban eksperimentirati s realitetom na najljepši mogući način. To smo vidjeli u maestralnom Birdmanu, modernom hitu u svakom smislu, ali i u Bardu, za kojeg je istinska šteta da je ostao tako neprimijećen, iako je čak i dobio jednu nominaciju za Oscara.
U odluci treba li Diggera kategorizirati kao tragediju ili komediju, skloniji smo ovom potonjem, međutim ovaj je film toliko specifičan da zapravo kombinira razne elemente u jednu nadrealnu cjelinu koja konstantno pleše na rubu groteske. To se ogleda ne samo u dijalozima i u scenografiji, već i u kostimografiji te glumačkim interpretacijama koje su, pri čemu Iñárritu na najbolji mogući način koristi rad kamere svog Oscarom nagrađenog snimatelja Emmanuela Lubezkog, dodatno pojačane prikladnim kadriranjem.
Taj nadrealni dojam dodatno je naglašen činjenicom da je Digger zapravo metanarativna cjelina, onako hamletovski, u kojem se tragedija koja je doista zadesila svijet i koja je vezana uz lik Diggera Rockwella, prikazuje kao iznimno ambiciozna kazališna predstava, pri čemu su granice između stvarnosti i (filmske) fikcije gotovo u potpunosti obrisane – jasno je da je to predstava, ali kako predstava gotovo verbatim uprizoruje okrutnu stvarnost, onda istovremeno gledate i fikciju i fakte kako se razvijaju pred vama.
Na momente je to teže za pratiti, ali film nije toliko opterećen tom metanarativnom strukturom, barem ne u onom filozofskom smislu. Iñárritu ne bježi od tog svog odabira, ali njegov pristup tako kompleksnom narativnom odabiru zapravo je vrlo ležeran, što olakšava gledanje jer je film, koliko god prikazivao i pompu i pretencioznost, iznimno nepretenciozan.
Ironija kao moćan alat
Pritom, Iñárritu se iznimno fokusira na ironiju kao glavno stilsko izražajno sredstvo. Kao crnohumorna drama, Digger ima sve one žanrovske odlike koje treba imati te vješto koketira s različitim vrstama humora, koje – više-manje uspješno – učinkovito inkorporira u samu priču.
Ako se pitate je li baš svaka šala u filmu apsolutno urnebesna – nije. Dapače, neke su malo staromodne, druge predvidljive, treće jednostavno nisu baš sjele kako spada, ali ironija je sveprisutna, čak i kada humor ne uspijeva odraditi svoj posao. Ona je na momente možda nedovoljno originalna – Iñárritu se sjajno oslanja na neke stvarne trenutke američke politike, parodirajući pritom Donalda Trumpa, ali na momente možda malo i previše – ali zapravo je uvijek efektna, a naročito onda kada koketira sa stvarnošću kao takvom, jer možda baš u tim trenucima u svojoj pretjeranoj izravnosti najiskrenije progovara o apsurdnosti svijeta u kojemu živimo.

U tom je pogledu Iñárritu zapravo sjajan primjer kako su se stoljetne narativne tradicije latinoameričkih pisaca poput Gabriela Garcíje Márqueza ili Jorgea Luis Borgesa efektno translatirale na filmsko platno i kako latinoamerički autori doista imaju jedan svojstven osjećaj za nadrealnu ironiju, koju tako vješto i prirodno uklapaju u svoje priče.
I to je ono što Iñárritua ističe u odnosu na ostalu dvojicu meksičkih redatelja te jedne sjajne generacije – Guillermo del Toro isto voli nadrealizam, ali on je puno fantastičniji, njegov je nadrealizam više estetika nego stilsko izražajno sredstvo, dok je Alfonso Cuarón sklon mračnim pričama, ali prije svega velikim pričama epskih razmjera, čak i kada one nisu nužno dramske epopeje poput sjajne Rome. Iñárritu nadrealizam koristi kao alat, kao manifestaciju svoje razigrane ironije koja odlikuje njegove najbolje radove, a koja evocira literarne tradicije tog književnog podneblja na najbolji mogući način.
Gluma i metanaracija
Digger je zapravo bio iznimno zahtijevan i u interpretativnom kontekstu, s obzirom na metanarativni karakter same priče. Vi vidite Toma Cruisea – i sve njih, zapravo, osim Jesseja Plemonsa – kako tumači uspješnog glumca, koji pak u filmu tumači Diggera Rockwella. Istovremeno morate raslojiti taj osnovni interpretativni oklop i doći do toga da uspješno razlikujete Diggera Rockwella kao lika u predstavi i Diggera Rockwella kao osobu čija se priča prezentira u toj predstavi.
Grotesknost kostima i glumačke mimike imaju svoju svrhu i to dvojnu – oni su ilustracija metanarativne teatralnosti, ali i ekspresija ironije koju ti likovi utjelovljuju. U ovom bismo smislu posebno pohvalili Johna Goodmana, koji je odigrao karakterno odvratnu ulogu, ali ulogu koja je po svim kriterijima zaslužila nominaciju za Oscara.

Ovdje možda postoji određeni disbalans. Naime, film je toliko fokusiran na likove koje glumci tumače u predstavi, a koji su u svojoj suštini veći od same predstave kao takve, da o glumcima kao takvima saznajemo jako malo. Burn Gorman ima jedan smiješan trenutak, kao i Michael Stuhlbarg, a scena s kraja filma kada glumci slave uspješnu izvedbu predstave prilično je simpatična, ali izvan toga – o njima ne saznajemo previše. Čak ni Tom Cruise, čiji glumački lik dobije i ime (Curtis Markson), nema previše slojeva tu, a priča s njegovom kćerkom, koja je zapravo red herring (očekujete da će se nešto dogoditi, a ne dogodi se apsolutno ništa), nije vodila nikamo, osim što je dala Jesseju Plemonsu nešto više prostora u priču.
I dok ova činjenica nije naštetila filmu kao takvom, postavlja se pitanje njezine svrhe u cjelokupnoj priči. Naime, redateljeva intencija je jasna i unutar metanarativnog konteksta filma, ovakav je potez prirodan, ali kada zaokružite cjelinu, pitanje je koliko je doprinio filmu kao takvom, a kada se pitate koliko je nešto doprinijelo samoj priči, uvijek ostaje pitanje je li to onda uopće bilo i potrebno.
Ključni trenuci
No, tehniku na stranu, Digger je film čija vrijednost puno više leži u poruci koju šalje nego u samoj tehnici. To nije neobično za Iñárritua, koji je – uz izuzetak Povratnika, koji je bio možda i najnarativniji njegov film, odnosno film s najmanje simbolike – majstor poanti i simbolike, a što smo vidjeli i u Babelu, i u Birdmanu, i u Bardu. Digger je jedan takav film – teatralan, nadrealan, s puno pompe, ironije i groteske, ali prije svega film koji se oslanja na snažnoj poruci koju šalje, pri čemu su sva navedena stilska sredstva samo načini na koji se ta poruka gradi.
Jedna od ljepših stvari ovoga filma jest ta što ga u jednom gledanju nije moguće u cijelosti obuhvatiti, odnosno zasigurno će vam nešto promaknuti. Shodno tome, ovo je film koji je jako zahvalan za rasprave i analize, što je dosta rijetko za visokobudžetne holivudske produkcije, a samim time i jako lijepo. Film nudi jako puno tema za raspravu, međutim u našem bismo se tekstu osvrnuli na dva momenta koja smatramo najvažnijima za poruke koje film prenosi. (Naravno, ta su dva dijela u omjeru tek fragmenti filma i mogli bismo pisati eseje o velikom broju momenata iz ovog filma, ali za potrebe ovog teksta, mislimo da će ovo biti dovoljno.)
Prvi je trenutak govor Diggera Rockwella pred Europskom komisijom, nakon što Amerikanci za*ebu situaciju s Grenlandom i potope pola Europe. Taj je govor sažeo ključnu kritiku suvremenog kapitalističkog, ali i konzumerističkog života, kako u Europi tako i izvan nje. Istovremeno dok svi kritiziraju Diggera jer – eto – potopio je pola kontinenta zbog svoje pohlepe za naftom i pozivaju se na druge izvore energije, svijet se i dalje temelji na naftnim dolarima i nafta je, unatoč svim promjenama i pozivima za promjene, još uvijek glavno pokretačko gorivo ove planete. I to taj govor ističe. U sceni koja bi nekome manje opreznom možda djelovala kao apologija Diggera i njegove kapitalističke ideologije, Iñárritu radi simbolični kopernikanski obrat – Digger, ističući licemjerje dušebrižnika koji ga napadaju, udaraju, gađaju cipelama i slično, zapravo kritizira društvo koje je prečesto samo nominalno za promjene, društvo koje poziva na reforme samo da bi na njih pozivalo, ali bez stvarne volje i želje za tim istim reformama.

Odricanja su velika i bolna, ali iako mogu donijeti konkretne rezultate, zahtijevala bi ne samo promjenu paradigme, nego i udar na komotnost, na luksuz na koji smo navikli, a to boli više nego poplava cijelog kontinenta. Dobro, jasno, situacija je namjerno apsurdna i tu se vraćamo na ironiju o kojoj smo pričali, ali poanta tog govora ostaje. Digger hvaljenjem sebe i dizanjem sebe na pijedestal, jer taj je govor Diggerova apoteoza samoga sebe, zapravo pokazuje koliko je društvo isprazno, koliko je nominalnost zapravo puno gora od Diggerove surove iskrenosti – jer da te nominalnosti nema, odnosno da su ljudi doista posvećeni promjena onako kako ističu, onda bi ljudi poput Diggera bilo manje. I film je toga svjestan, svjestan je tog ironičnog začaranog kruga, a Iñárritu tu samosvijest koristi na briljantan način kroz tu iznimno upečatljivu scenu.
Drugi moment je Kennyjev monolog u teatru, u trenutku kada prijeti potpuni kolaps produkcije predstave na dan generalne probe. Jesse Plemons nema neku veliku ulogu u filmu i ako mu oduzmete ovaj monolog, praktički je nevažan lik, što zapravo govori kolika je važnost ovog monologa. U tom monologu – nećemo previše spojlati – Kenny zapravo otkriva tko je on zapravo, zašto je uopće tu na setu i kako je povezan sa stvarnim Diggerom Rockwellom. I dok ta scena u nekom narativnom kontekstu djeluje kao šok, dvije stvari koje Kenny ističe u tom monologu važne su za širi kontekst filma, a obje se tiču – kao i u prethodnom pasusu – društva kao takvog, mada u drugačijem kontekstu. Naime, dok je Diggerov govor poslužio kao kritika društvene akcije, odnosno izostanka stvarne društvene akcije te licemjerne nominalnosti akcije koja tobože postoji, Kennyjev govor napada na onaj pasivni dio društva u cjelini, odnosno na društvenu recepciju svijeta kao takvog. I isto kao što Digger svojim govorom vrši auto-apoteozu, tako i Kenny, a to je neočekivan trenutak u narativnom kontekstu s obzirom na Kennyjevu ulogu u priči, hvali taj panem et circencem aspekt našeg društva, činjenicu da nam unatoč tragediji treba humora i zabave, makar se to sastojalo – kao u predstavi Fossil Fools – gledanja kako olinjali, gramzivi kapitalist s prevelikim egom uništava svijet i nakon toga umire bijedno, jer je i on sam bio bijedan.

I ta „krvoločnost“ bi možda i imala smisla da nas film onda ne suočava s tragičnom istinom o svijetu koji egzistira, jedva, izvan zidova teatra u kojem su ljudi toliko sretni, opušteni i u kojem doživljavaju katarzu kroz nečiju smrt. Kenny to prikazuje kao nužnost i film učini sve da to prikaže kao nešto lijep i nužno, dok Iñárritu istovremeno kroz takav prikaz ukazuje na tužnu ironiju društvene recepcije. Malo smijeha i malo smrti – dovoljno je da zaboravite da je svijet u kojem živimo postapokaliptična ruševina. Jer važan je jedino senzacionalizam – hu, ha, malo šokova, malo dreke, malo tračeva, malo smrti, malo romanse i na koncu konca malo smijeha, i to je to, više nam ni ne treba. I naravno, bilo bi apsurdno tvrditi da Iñárritu zagovara nekakvu trajnu depresiju kao modus vivendi, ali spektar je jako širok i da smo možda malo manje senzacionalistički nastrojeni, a malo više empatični, malo više senzibilni za boli i patnje kojima svjedočimo, možda bi oni koji žive od tog senzacionalizma, a to su ljudi poput Diggera, američke administracije i sličnih karikatura koje siju kaos po svijetu samo da bi od tog kaosa profitirali, bilo direktno, bilo indirektno jer znaju da kaos rađa senzacionalizam, a senzacionalizam nas odvraća od stvarnih problema. To je prva stvar. (Druga će biti kraća, ne bojte se!)
Nadovezujući se na ovo, važan je i trenutak u kojem Kenny govori redateljici i glumcima kako su dvije naizgled potpuno nespojive interpretacije Diggera – jednu koju donosi redateljica, a koja vrlo senzacionalistička i prvoloptaška (u kojoj je Digger karikaturalni zlikovac), odnosno drugu, koju iznosi Cruiseov lik, a koja bi trebala biti utemeljena na činjenicama (posljedica činjenice da je Markson detaljno proučavao lika kojeg tumači) – zapravo točne. Kenny je jedini koji ima nekakvo sjećanje na stvarnog Diggera i on zapravo potvrđuje kako su obje interpretacije točne, a što je izrazito važan moment u razumijevanju senzacionalizma o kojem smo govorili – istina nije bitna, ona može biti i kontradiktorna sama sebi, važno je da su oni koji primaju informacije zadovoljni.
Takav je svijet u kojemu živimo, a Iñárritu je kroz sjajan scenarij pogodio u srž problema.
Dig, Alejandro, dig…
I tu dolazimo do kraja. Mogli smo još. Kopati. Puno više. Puno jače. Puno dublje. Ovaj film to nudi i zato je, smatramo, toliko dobar. Je li ovo najbolji Iñárrituov film? Nije. Je li dovoljno dobar da stoji uz bok svim njegovim vrhunskim ostvarenjima? Apsolutno. Slično kao i Bardo, Digger je jedna nadrealna igra u kojoj Iñárritu pokazuje vještinu da (manje ili više) suptilno iznese priču kroz simbole, da stvori metaforu i da ju uspješno razradi od početka do kraja.
Za razliku od Barda, Digger je puno ambiciozniji u svakom smislu, a unatoč tome što ima trenutaka u kojima djeluje prvoloptaški očit, radi se o filmu s jako puno slojeva i jako puno trenutaka o kojima vrijedi promišljati i prodiskutirati. I zanimljivo, iako je film izrazito politički nabijen, kritika koju iznosi nije ni jednostrana ni pristrana – ona je objektivna koliko jedna nadrealna autorska ideja može biti, for better or for worse, kako kažu.
Iñárritu u Diggeru prikazuje svijet u kojem živimo. Odnosno, jednu potencijalnu budućnost tog svijeta. Budućnost koja je apsurdna do bola, koja djeluje nadrealno i nemoguće, a opet budućnost koja je samo jedna izmaštana verzija činjenica. Je li doista važno hoće li nas potopiti komad ledenjaka s Grenlanda, pokositi nekakva ebola ili kuga, opustošit kakva naftna kriza ili uništiti kakvo nuklearno oružje? Naravno da nije – neovisno o sredstvu, posljedica ostaje ista, a ta je posljedica horor. Ono što je žalosno nije činjenica da bi nas nešto od ovoga doista moglo dočekati u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti, već je žalosno to što je pozadina koja bi mogla do toga dovesti već tu, a kao i u filmu, hrpa staraca parazitira nad tim temeljima i vodi svijet u neizvjesnost koja odgovara samo njima.
I to Iñárritu sjajno uočava. Možda realizacija nije najsretnija, možda je film na momente previše kompliciran i previše se izgubi u vlastitoj estetizaciji, možda je sve to moglo biti drugačije strukturirano, možda ovo, možda ono – sve su to gluposti. Film je imao dosta polariziran prijem kod kolega, što možda i ima smisla ako gledate Digger iz čisto filmske perspektive, ali ako gledate ovaj film kao ideju, a vjerujemo da je Iñárritu upravo ti o i htio, onda doista ne možete oduzeti ovom filmu apsolutno ništa i zbog toga se Iñárrituu možemo samo nakloniti.
















