Nova adaptacija romana Richarda Mathesona u režiji Jana Kounena svojevrsni je survival i pokušaj tihe, poetske meditacije o nestajanju. Film ima jasne kvalitete i njegovoj vizualnoj i tehničkoj izvedbi nema se što prigovoriti, ali ostavlja dojam djela koje ne zna sasvim kome se obraća. Oskarovac Jean Dujardin pružio je sjajnu izvedbu.
Film Čovjek koji se smanjuje (L’homme qui rétrécit, 2025., engleski naslov: The Shrinking Man, 2025.) temeljen je na istoimenoj znanstvenofantastičnom romanu Richarda Mathesona iz 1956. godine. Ovaj roman danas se smatra jednim od najutjecajnijih SF tekstova svog razdoblja a stekao je i status klasika. Važno je istaknuti da je 2012. godine uvršten je antologiju American Science Fiction: Nine Classic Novels of the 1950s.
Druga ekranizacija
Roman je poslužio kao temelj za filmsku adaptaciju iz 1957. pod naslovom The Incredible Shrinking Man. Film je režirao Jack Arnold, jedan od ključnih autora američkog SF‑a 1950‑ih a scenarij uz Mathesona potpisuje i Richard Alan Simmons. Ovo Arnoldovo filmsko ostvarenje svrstava se među najuspješnije znanstvenofantastične filmove desetljeća, s američko‑kanadskom zaradom od 1,43 milijuna dolara, što ga je svrstalo među najgledanije SF filmove 1950‑ih. Kritika ga je hvalila zbog inovativnih specijalnih efekata i ozbiljnog, egzistencijalnog tona, a danas se smatra jednim od najutjecajnijih SF filmova tog razdoblja.
Novu adaptaciju koja je nedavno zaigrala u našim kinima režirao je Jan Kounen, koji je najpoznatiji po filmovima Doberman (1997.), Blueberry (2004.) te 99 Francs (2007.). On potpisuje i scenarij s Christopheom Deslandesom (Ronjenje/Plonger, 2017.; engleski naslov: Diving; Les Adoptes, 2011.; engleski naslov: Adopted). Film je svoju svjetsku premijeru imao krajem rujna prošle godine na festivalu Hypermondes u Francuskoj.
Radnja film fokusirana je na Paula (Jean Dujardin), običnog čovjeka koji živi između posla u brodogradilištu i obitelji – supruge Élise (Marie‑Josée Croze) i kćeri Mie (Daphné Richard). Tijekom svog uobičajenog rekreacijskog plivanja na moru nailazi na neobjašnjivu meteorološku pojavu koja kasnije pokreće proces njegova postupnog smanjivanja. Znanost mu ne može ponuditi nikakvo objašnjenje niti rješenje, a njegovo stanje se iz dana u dan pogoršava .
Kako se njegova visina rapidno smanjuje, Paul se sve teže snalazi u vlastitom domu i svakodnevnom životu. Nakon nesretnog pada završava zarobljen u podrumu svoje kuće, gdje ostaje potpuno izoliran od ostatka obitelji. Sada visok svega nekoliko centimetara, prisiljen je preživjeti u prostoru koji je postao opasan i neprijateljski (glavna prijetnja postaje mu jedan pauk). U toj ekstremnoj situaciji mora pronaći način da se prilagodi i opstane u svijetu koji ga fizički i egzistencijalno nadmašuje.
Svojevrsni survival naslov
Za ovaj najnoviji film Jana Kounena mora se reći da je strukturiran izrazito sporo i meditativno, s ritmom koji proizlazi iz dugih, vizualno naglašenih scena. Takav pristup stavlja atmosferu ispred dramaturškog razvoja, što rezultira osjećajem nedostatka unutarnje dinamike. Dijalog je gotovo u potpunosti reduciran, što je i razumljivo jer 2/3 filma pratimo samo glavnog protagonistu, pa se narativ oslanja na fizičku radnju i niz epizodičnih situacija.
Možemo reći da film funkcionira i kao svojevrsni survival naslov, jer dominira protagonistova borba da preživi: bijeg od mačke, sukobi s paukom i mravima, snalaženje u skučenom prostoru podruma te stalna potraga za hranom i vodom čine okosnicu radnje. Filozofski motivi prisutni su od početka do kraja, ali su često potisnuti snažnijim survival elementima. Zbog toga se kroz veći dio filma javljaju tek kao tihi podton, dok fizička napetost i epizodične situacije preuzimaju glavnu ulogu.
Ono što valja pohvaliti je vizualni identitet filma počiva na precizno oblikovanim makro‑setovima koji uvjerljivo prenose perspektivu čovjeka svedenog na nekoliko centimetara. Redatelj pri tom koristi kontroliranu paletu boja i difuzno osvjetljenje kako bi naglasio klaustrofobiju prostora podruma i stalni osjećaj prijetnje. Kamera Christophea Nuyensa (TV serija Andor, 2025.) se oslanja na niske rakurse i produžene kadrove koji naglašavaju disproporciju između protagonista i okoline.
Specijalni efekti integrirani su dovoljno uvjerljivo da fizička opasnost djeluje konkretno, a ne stilizirano. Ukupni vizualni pristup daje filmu prepoznatljiv izgled, iako vizualna estetika povremeno nadjača ritam priče. Vizualnoj i tehničkoj izvedbi u tom pogledu nema se što prigovoriti, no to ne uspijeva u potpunosti nadoknaditi linearnu dramaturgiju i spor tempo.
Sjajni Jean Dujardin i neiskorišteni detalj
U završnici filozofski motivi dobivaju najjasniji oblik, strukturirani kao svojevrsni epilog. No ni tada ne uspijevaju u potpunosti povezati tematske ambicije s onim što je do tada nosilo film, pa završni naglasak ostaje više emocionalni odraz nego zaokružena idejna cjelina. Takav završetak naglašava autorovu namjeru, ali istodobno otkriva da film nije pronašao način da svoje dublje misli organski ugradi u cjelokupnu strukturu.
U takvom okviru glumačka izvedba oskarovca Jeana Dujardina(Umjetnik/The Artist, 2011.) koji je sjajan i koji drži cjelinu na okupu. Njegova fizička prisutnost i sposobnost da nosi scene bez dijaloga daju filmu emocionalnu težinu koju scenarij povremeno ne isporučuje. Bez njegove izvedbe, narativna praznina i ritmička sporost bili bi znatno izraženiji. On je doista, u punom smislu riječi kao oslonac koji omogućuje da film zadrži cjelovitost unatoč neravnomjernoj raspodjeli tematskih i dramaturških naglasaka.
Vezano za njegov lik moramo napomenuti i sljedeće: radnja filma proteže se kroz dulji vremenski period, što otvara pitanje nekih fizičkih promjena koje bi protagonist prirodno trebao proći. U tom kontekstu, izostanak rasta brade i kose djeluje kao propuštena prilika da se vizualno naglasi njegov postupni raspad i iscrpljenost.
Takav detalj dao bi dodatnu težinu prikazu preživljavanja, jer bi fizička zapuštenost pratila psihološki i egzistencijalni pad. Film jasno sugerira da lik nema nikakve alate kojima bi mogao održavati svoj izgled, pa bi promjena bila logična posljedica situacije. Čak je Arnoldovoj filmskoj adaptaciji tom detalju posvećena minimalna pažnja.
Ovdje, međutim, njegov izgled ostaje nepromijenjen i pomalo odudara od inače naglašene fizičke realnosti filma. To ne narušava cjelinu, ali ostavlja dojam da je jedan potencijalno snažan detalj ostao neiskorišten. Možemo se našaliti i zaključiti da se u to nije diralo jer je pojava koja ga je smanjila jednostavno zaustavila rast brade i kose.
Dva sloja koja nisu u ravnoteži
Iako film Čovjek koji se smanjuje ima jasne kvalitete, ostavlja dojam djela koje ne zna sasvim kome se obraća. S jedne strane nudi snažno survival iskustvo, vođeno fizičkom napetošću i stalnim izazovima. Takav pristup čini ga pristupačnim i nešto mlađoj publici, posebno starijim klincima koji vole avanturu i jasne vizualne opasnosti. No ispod te površinske privlačnosti krije se i pokušaj da film bude tiha, poetska meditacija o nestajanju.
Ta dva sloja nisu uvijek u ravnoteži, pa gledatelj povremeno ostaje između akcijskog filma i intimne refleksije. Unatoč tome, riječ je o solidnom naslovu koji pokazuje ambiciju i sigurnu tehničku izvedbu. Njegov vizualni izgled te nenametljivi i dojmljivi specijalni efekti daju mu prepoznatljiv identitet. Tako ovo ostvarenje redatelja Jana Kounena ostaje negdje između – dovoljno snažno da ostavi dojam, ali nedovoljno fokusirano da potpuno definira svoju publiku.
O autoru
