Novi film redateljice Hikari tematski se bavi usamljenosti i krhkim ulogama koje preuzimamo da bismo jedni drugima izgledali potrebni. Učinak filma nije kratkotrajan, naprotiv, raste iz scene u scenu, gotovo neprimjetno. A kada se to dogodi, njegova toplina i nenametljiva duhovitost ostaju s vama još dugo. U glavnoj ulozi je Brendan Fraser, koji je pružio vrlo upečatljiv nastup.
Japansko-američka redateljica Hikari (pravim imenom Mitsuyo Miyazaki) pripada generaciji autora koji se formiraju između kultura, ali taj položaj ne koristi kao egzotiku, nego kao analitičku distancu. Njezin rad obilježen je interesom za marginalne identitete i tihe društvene pukotine, što je bilo vidljivo već u debitantskom 37 Seconds (2019.), koji je prikazan na festivalu u Berlinu i osvojio Panorama Audience Award i C.I.C.A.E. Award.
Naslov koji dobro rezonira s publikom
Nakon rada na hvaljenim američkim TV serijama Poroci Tokija (Tokyo Vice, 2022.) i Beef (2023.), vraća filmom Član obitelji (Rental Family, 2025.) projektom koji ponovno otvara pitanja autentičnosti, emocionalnog rada i performativnosti odnosa. Scenarij za film napisala je sa Stephenom Blahutom, snimateljem njezinog filmskog prvijenca i kojem je ovo debitantski pisani rad.
Film je svoju britansku premijeru imao na 69. BFI London Film Festivalu, gdje je prikazan kao American Express Gala u Royal Festival Hallu. Iako nije osvojio niti jednu nagradu, nastavio je stabilan festivalski put, potvrđujući se kao naslov koji dobro rezonira s publikom. Tako je je dobitnik značajnih nagrada publike na američkim festivalima, uključujući Chicago, Hawaii i Heartland, što govori o njegovoj emocionalnoj pristupačnosti i jasnoj komunikaciji s gledateljima a na europskoj sceni zabilježio je i nominaciju za Zlatni klas (Golden Spike) na festivalu u Valladolidu.
Phillip (Brendan Fraser), američki glumac koji godinama živi u Tokiju, pokušava pronaći stabilan posao i osjećaj pripadnosti u gradu koji ga uporno odbija primijetiti. Kad mu ponestane opcija, prihvaća angažman u agenciji “Rental Family”, koju vodi Shinji (Takehiro Hira), a koja glumcima dodjeljuje uloge članova obitelji ili poznanika za klijente kojima nedostaje emocionalna podrška. Phillip ubrzo shvaća da posao nije samo improvizacija, nego ulazak u tuđe živote s vrlo stvarnim posljedicama.
Jedan od prvih zadataka dovodi ga do male Mie (Shannon Mahina), djevojčice čija ga majka (Shino Shinozaki) unajmljuje da odigra ulogu oca kako bi ju upisala u željenu školu. Drugi važan angažman vodi ga do Kikuo (Akira Emoto), nekoć slavnog glumca koji danas živi na rubu zaborava. Phillip treba glumiti novinara i napisati članak o njemu, kako bi mu omogućio da ispriča svoj život i uspomene prije nego što mu se sjećanja počnu gasiti.
Precizna režija i tematska dubina
Kroz te susrete Phillip počinje osjećati da ga privremene uloge emocionalno ispunjavaju više od vlastitog stvarnog života. No kako se sve dublje veže za ljude kojima glumi, granica između profesionalne izvedbe i autentičnog odnosa počinje se opasno zamagljivati. Film kroz Phillipovu perspektivu istražuje koliko je tanko tkivo između potrebe, iluzije i pripadanja, te što se događa kada privremena bliskost počne djelovati stvarnije od one koju čovjek ima u vlastitom životu.
Tematski, film se bavi usamljenosti i krhkim ulogama koje preuzimamo da bismo jedni drugima izgledali potrebni. To čini bez teoretiziranja, kroz konkretne situacije koje otkrivaju koliko je tanko tkivo između uloge i identiteta. Redateljica Hikari koristi koncept iznajmljene obitelji kao okvir za istraživanje potrebe za pripadanjem, ali i za pitanje što se događa kada privremena bliskost počne djelovati stvarnije od one koju čovjek ima u vlastitom životu.
Kroz Phillipove susrete s klijentima film otvara prostor za razmišljanje o tome koliko su naši odnosi često oblikovani očekivanjima, a ne stvarnim emocijama. U pozadini svega provlači se ideja da je autentičnost rijetka, ali da se može pojaviti i u najneobičnijim, umjetno stvorenim situacijama. Upravo ta kombinacija suzdržanog tona, precizne režije i tematske dubine čini da vam se film neprimjetno zavuče pod kožu.
Ton filma od početka je obilježen tihom melankolijom, atmosferom koja se ne nameće, nego se polako uvlači kroz geste, prazne prostore i suzdržane dijaloge. Režija je precizna i kontrolirana, s jasnim osjećajem za ritam i za to kada treba stati, a kada pustiti scenu da diše. Hikari izbjegava sentimentalnost, ali ne bježi od emocije – njezina kamera promatra, nikad ne pritišće, i upravo u toj distanci nalazi autentičnost. Vizualni pristup ostaje nenametljiv, ali promišljen, s naglaskom na interijere koji odražavaju emocionalna stanja likova.
Malo pretjerana opreznost
Film ima ponešto mana pa tako dio emocionalnih lukova može naslutiti unaprijed, što povremeno umanjuje intenzitet pojedinih prizora. Epizodična struktura, iako dramaturški opravdana, nije uvijek jednako snažna, pa neke epizode ostavljaju slabiji dojam od onih najuspjelijih. U tim trenucima film djeluje kao da nakratko izgubi fokus, prije nego što ga ponovno pronađe u intimnijim, bolje izbrušenim segmentima.
Hikarina suzdržanost, koja je inače jedna od najvećih kvaliteta filma, ponekad prelazi u pretjeranu opreznost, zbog čega izostane jači emocionalni ili dramaturški rizik. Sve zajedno, te sitne neravnoteže ne narušavaju cjelinu, ali otkrivaju da film nije uvijek u potpunosti izbalansiran koliko bi mogao biti. Zbog toga film povremeno djeluje previše sigurno u vlastitom izrazu, kao da se namjerno kloni trenutaka koji bi ga mogli odvesti u složenije ili riskantnije emocionalne teritorije.
Oskarovac Brendan Fraser (Kit/The Whale, 2022.) nastup temelji se na “tišini” i suzdržanosti, ali ta jednostavnost nije prazna – u njoj se osjeti čovjek koji godinama pokušava pronaći svoje mjesto. Njegova gluma izbjegava velike geste, no ponekad je povučena pa pojedine scene ostaju bez jačeg emocionalnog naglaska. Kada mu film dopusti da se otvori, Fraser pokazuje koliko maestralno može prenijeti unutarnji nemir bez ijedne pretjerane note. U tim trenucima njegova ranjivost postaje najjači dio filma. Ipak, povremeno se osjeti da bi malo snažniji ritam u izvedbi donio veću dinamiku. U svakom slučaju, riječ je o još jednom Fraserovom upečatljivom nastupu.
Što se tiče ostalih glumačkih nastupa, možemo reći da donose živost i raznolikost. Takehiro Hira (TV serija Shogun, 2024.) unosi preciznost i mirnu napetost koja daje strukturu svakoj sceni u kojoj se pojavi. Mari Yamamoto (Monarch: Legacy of Monsters, 2023. – 2026.) donosi toplinu i prirodnost, često preuzimajući emocionalnu inicijativu u trenucima kada film prijeti postati previše tih. Akira Emoto, iako kratko na ekranu, ostavlja snažan dojam i pokazuje kako epizodna uloga može postati emocionalni vrhunac.
Film koji raste iz scene u scenu
Član obitelji je film koji zaslužuje svaku pažnju upravo zato što svoju priču gradi tiho, bez potrebe da se nameće. U vremenu u kojem se emocije često serviraju preglasno, redateljica Hikari bira put suptilnosti i povjerenja u gledatelja. Njezina režija podsjeća koliko snažno mogu djelovati male geste kada su iskreno postavljene. Film pritom ne bježi od humora, ali ga koristi odmjereno, kao kratki predah u trenucima tihe ranjivosti. Upravo ta kombinacija nježnosti i diskretne duhovitosti daje mu posebnu privlačnost.
I ako povremeno djeluje previše sigurno, film nikada ne gubi svoju emocionalnu iskrenost. Njegova najveća vrijednost leži u sposobnosti da prepozna ljude u njihovim najtišim trenucima. Redateljica pokazuje da bliskost ne mora biti velika da bi bila stvarna. Svaka epizoda, svaki susret i svaki pogled nose trag nečega univerzalnog. Učinak filma nije kratkotrajan, naprotiv, raste iz scene u scenu, gotovo neprimjetno. A kada se to dogodi, njegova toplina i nenametljiva duhovitost ostaju s vama još dugo.
O autoru
