Redatelj Timur Bekmambetov ponovno se uhvatio “screenlife” formata a priču nadogradio aktualnom tematikom umjetne inteligencije. No, riječ o projektu koji je imao jasnu ideju, ali ne i dovoljno razrađenu viziju kako ju provesti do kraja. Doduše, u njemu se možda mogu pronaći zanimljivi fragmenti, ali teško i cjelina koja bi opravdala ambiciju koncepta.
Teško je pronaći redatelja koji je snažnije obilježio razvoj “screenlife” formata od Timura Bekmambetova. Riječ je o filmskom pristupu u kojem se čitava radnja odvija isključivo na zaslonu računala ili mobilnog uređaja, a napetost proizlazi iz digitalnih tragova, poruka i prozora koji se otvaraju pred gledateljem.
Umjetna inteligencija kao moralni izazov
Bekmambetov je taj koncept pretvorio u prepoznatljiv filmski jezik kroz naslove poput Odklikana (Unfriended, 2014.), Traganje (Searching, 2018.), Profil (Profile, 2018.) i Odklikana 2 (Unfriended: Dark Web, 2018.) svaki na svoj način pionirski u korištenju ekrana kao jedinog prostora radnje. Upravo zahvaljujući tim projektima stekao je reputaciju autora koji vjeruje da se suvremena drama najbolje odvija ondje gdje danas i živimo – u digitalnom prostoru.
Njegov najnoviji redateljski film Bez milosti (Mercy, 2026.) prirodno se uklapa u gore navedi niz. Njegov interes za digitalne sustave moći ostaje nepromijenjen, ali je ovdje nadograđen. Naime, u njemu otvara prostor za pitanja koja nadilaze žanr i tiču se svakodnevnog života. A u središtu svega nalazi se tema koja je već postala neizbježna – umjetna inteligencija kao moralni izazov, a ne samo tehnološki ukras.
Radnja filma smještena je u blisku budućnost u kojoj je pravosudni sustav prepušten naprednoj umjetnoj inteligenciji. U središtu priče nalazi se detektiv Chris Raven (Chris Pratt), optužen za ubojstvo vlastite supruge. Ne sjeća se ničega jer je bio teško alkoholiziran, a dodatno je zadobio i udarac u glavu prilikom privođenja. Umjesto klasičnog suđenja, suočava se s revolucionarnim procesom kojim upravlja AI sutkinja Maddox (Rebecca Ferguson), sustav koji je nekoć i sam podržavao.
Raven dobiva samo devedeset minuta da dokaže svoju nevinost prije nego što algoritam donese konačnu presudu. Priča se odvija u realnom vremenu, naglašavajući osjećaj hitnosti i klaustrofobije. Kako sat otkucava, Raven se mora probiti kroz mrežu digitalnih tragova, manipulacija i vlastitih pogrešaka. U tom procesu polako se otkriva koliko je krhka granica između pravde i tehnologije koja ju pokušava zamijeniti.
Zarobljen u vlastitim ograničenjima
Glavni problem ovog filma je definitivno scenarij, koji potpisuje Marco van Belle. On spada u red prilično nepoznatih filmaša a do sada iza sebe ima tek jedan, i to prilično loš, dugometražni film Arthur & Merlin (2015.), koji je i režirao. Za njegov scenarij se može reći da sadrži ideje koje zvuče uvjerljivo na papiru, ali u izvedbi djeluju nedovršeno. Njegova premisa je solidna, no vrlo brzo se “istroši” zbog ponavljajuće strukture.
Velik dio radnje počiva na komunikaciji preko ekrana i uređaja, što nakon početne zanimljivosti postaje prilično zamorno. Vizualna dinamika gubi se u monotoniji digitalnih prozora i notifikacija. Napetost, koja bi trebala biti ključni motor priče, nikada ne dosegne razinu stvarnog pritiska. Iako se radnja odvija u realnom vremenu, taj koncept ne uspijeva stvoriti osjećaj hitnosti. Sve zajedno rezultira filmom koji ima ambiciju biti napet i suvremen, ali ostaje zarobljen u vlastitim ograničenjima.
Ipak, treba reći da film ima nekoliko svijetlih točaka, prije svega u samoj ideji i povremenim dobro postavljenim krivim tragovima koji nakratko podignu dinamiku. Ti trenuci potvrđuju da koncept ima potencijala, ali ga film nikada ne uspijeva u potpunosti iskoristiti. Pozitivni elementi tako ostaju tek izolirani bljeskovi u strukturi koja se prebrzo raspada.
Što se tiče glumačkih izvedbi, možemo reći da su one funkcionalne, ali rijetko emocionalno uvjerljive. Chris Pratt (Električna država/The Electric State, 2025., filmski serijal Čuvari galaksije/Guardians of the Galaxy) donosi određenu energiju i prisutnost, no prilično se muči ne uspijeva izgraditi dublju emocionalnu rezonancu.
Rebecca Ferguson (Kuća dinamita /House of Dynamite, 2025., Dina/Dune, 2021., Dina: Drugi dio/Dune: Part Two, 2024.), ostaje karizmatična i hladno autoritativna, no uloga koja počiva na algoritamskoj distanci ne dopušta joj da razvije širi emocionalni raspon, pa njezin doprinos djeluje više konceptualno nego dramatski. Ostale likove i izvedbe ne treba previše spominjati jer su svi prilično plošno obrađeni, tu su tek kao figure u radnji (na što mogu “zahvaliti” i rigidnoj strukturi “screenlife” formata).
Bez razrađene vizije
Treba napomenuti da se film Bez milosti u domaćim kinima prikazuje i u 3D verziji, što mu dodaje određenu vizualnu atraktivnost. Pojedini inozemni kritičari pritom su istakli da “screenlife” elementi djeluju zastarjelo, kao da redatelj Timur Bekmambetov ponavlja postupke koji su bili inovativni prije desetak godina. Tako su zaključili da film umjesto svježine povremeno ostavlja dojam recikliranja vlastitih ideja, što samo dodatno naglašava njegovu kreativnu statičnost. S obzirom na to da je za ovu recenziju gledan u standardnoj 2D verziji, teško je procijeniti koliko 3D doista doprinosi lošem ili dobrom dojmu. No, sasvim je jasno da ne može ispraviti temeljne dramaturške nedostatke.
Istaknimo da ni tematska razina ne uspijeva ponuditi dublji uvid u odnos čovjeka i umjetne inteligencije, već ostaje na površini dobro poznatih dilema. Završna poruka o tome kako “ljudi i strojevi uče jedni od drugih” zvuči pretjerano pojednostavljeno i u kontekstu filma poprima prizvuk neželjene patetike. Umjesto snažnog zaključka, film tako završava na razini općih mjesta koja ne ostavljaju trajniji dojam.
Sve to doprinosi dojmu da je riječ o projektu koji je imao jasnu ideju, ali ne i dovoljno razrađenu viziju kako je provesti do kraja. Bekmambetov je ostao vjeran svom prepoznatljivom stilu, no ovaj put taj stil djeluje više kao ograničenje nego kao prednost. Publika će u njemu možda pronaći zanimljive fragmente, ali teško cjelinu koja bi opravdala ambiciju koncepta. U konačnici, Bez milosti ostaje podosta razočaravajuće ostvarenje koje je krenulo od dobre ideje, ali nije se pronašao način da se ona pretvori u uvjerljiv i napet film.
O autoru
