Atmosfera i vizualni koncept najznačajnije su odlike debitantskog horora mladog Kanea Parsonsa. Iako donosi dozu žanrovske svježine, njegova mitologija ostala je prilično nerazjašnjena. Film se temelji na autorovu web‑serijalu, a Parsons pritom pokazuje iznenađujuću sigurnost u režiji. U glavnim ulogama su Chiwetel Ejiofor i Renate Reinsve.
Film Backrooms: Bez izlaza (Backrooms, 2026.) potpisuje Kane Parsons, mladi redatelj koji je međunarodnu pažnju privukao već sa 17 godina, kada je 2022. na YouTubeu objavio kratki film The Backrooms (Found Footage). Taj devetominutni video, snimljen u stilu pronađene snimke, postao je viralni fenomen i otvorio vrata cijelom nizu kratkih epizoda koje su definirale vizualni i narativni identitet čitavog web serijala.
Fotografija pretvorena u mitologiju
Zanimljivo je da je cijeli fenomen započeo gotovo slučajno – kao odgovor na anonimni internetski komentar koji je opisivao beskrajne, prazne prostore izvan stvarnosti. Anonimna fotografija žuto osvijetljenog, praznog uredskog prostora prvi put se pojavila 2019. na 4chanovoj paranormalnoj stranici (4chan /x/, forum posvećen nadnaravnim i jezivim temama), gdje je odmah potaknula lavinu korisničkih interpretacija i nadogradnji. Ubrzo je oko te jedne slike nastala cijela internetska mitologija u kojoj su korisnici počeli dodavati “razine”, pravila i entitete, pretvarajući početni komentar u jedan od najraširenijih digitalnih horor fenomena suvremenog interneta.
Ovaj Parsonsov film temelji se na njegovom web serijalu ali scenarij potpisuje Will Soodik (TV serija Ash protiv zlih mrtvaca/Ash vs Evil Dead, 2016.). Produkciju su preuzele velike žanrovske kuće poput A24 i Atomic Monster, što je projektu odmah u startu dalo ozbiljniji okvir, ali i očekivanja koja nadilaze njegov izvorni, samostalni “uradi‑sam” pristup. Dodatnu težinu projektu daje i činjenica da se među producentima nalaze Shawn Levy, James Wan te Osgood Perkins.
U središtu priče je Clark (Chiwetel Ejiofor), čovjek koji puca po svim šavovima: iza sebe ima brak koji ga je iscrpio i ostavio ogorčenim, a njegov biznis – ekscentrična trgovina namještajem – polako propada. Svoje frustracije iznosi terapeutkinji Dr. Mary (Renate Reinsve), koja se i sama nosi s vlastitim traumama dok promatra rušenje kuće u kojoj je odrasla s majkom narušenog mentalnog zdravlja.
Clark se postupno povlači u trgovinu i počinje ondje živjeti, a niz neobjašnjivih električnih kvarova vodi ga u podrumsku prostoriju koju nikad prije nije vidio. U potrazi za izvorom problema u podrumu trgovine slučajno otkriva prolaz kroz zid – portal koji ga vodi u “stražnje sobe”, golemi i neobični prostor poput labirinta. Sobe na koje nailazi podsjećaju na napuštene poslovne prostore, ponegdje je namještaj nabacan na hrpe a ponegdje utonuo u sam pod. Sve prostorije ispunjene su neobičnim arhitektonskim rješenjima, kao što su stepenice koje ne vode nigdje, neobična vrata s nefunkcionalnim kvakama, nagli i opasni spustovi.
Atmosfera i vizualni koncept kao najjači aduti
Opsjednut onim što je pronašao, Clark kreće mapirati taj beskrajni, nestabilni svijet, sve dublje tonući u njegovu nelogičnu arhitekturu. Sve to ispriča i Dr. Mary, koja mu ne vjeruje u potpunosti. No jedne večeri prima njegov poziv i odlučuje ga potražiti, ne sluteći da će i sama zakoračiti u dimenziju iz koje možda nema povratka.
Atmosfera i njezino građenje te vizualni koncept najznačajnije su odlike Parsonsovog filma. “Stražnje sobe” (backrooms) – prazni uredi, beskrajni hodnici i arhitektonske nelogičnosti – pretvoreni su u izvor autentičnog straha koji izaziva stalnu nelagodu. Dizajn zvuka nadograđuje taj dojam: prostor zvuči kao da diše, škripi, odzvanja i reagira na prisutnost likova. Zvuk ovdje nije samo pratnja, nego aktivni element koji prostoru daje karakter živog organizma.
Mora se priznati da Parsons pokazuje iznenađujuću sigurnost u režiji za jednog debitanta, posebno u načinu na koji kontrolira ritam i gradi napetost iz gotovo ničega. Njegova sposobnost da internetsku estetiku prevede u filmski jezik bez gubitka autentičnosti zaslužuje svaku pohvalu.
Vizualni minimalizam koristi kao prednost, pretvarajući monotone prostore u izvor stalne prijetnje. Slobodno se može reći da su se on i scenarist Soodik našli na istoj valnoj duljini u razumijevanju jezgre koju je Parsons izgradio svojim web‑serijalom.
Dojam nedorečenosti
No, iako film briljira u svojoj atmosferi, ipak se malo muči kada treba proširiti kratku formu u dugometražni narativ. Tako se u nekim njegovim dijelovima javlja osjećaj da se sve vrti oko istoga, bez ikakvog koraka naprijed u priči. U završnici se itekako osjeti da film više ovisi o konceptu nego o narativnoj jasnoći, što ostavlja priličan dojam nedorečenosti.
Što se tiče glume, Chiwetel Ejiofor (Chuckov život/The Life of Chuck, 2024., Bridges Jones: Luda za njim/ Bridges Jones: Mad About the Boy, 2025.) nosi film snažnom, emocionalno raslojenom izvedbom. Pri tom odlično hvata krhkost, frustraciju i postupno klizanje u paranoju svog lika. U svakom kadru osjeti se njegova unutarnja napetost, kao da lik stalno pokušava zadržati kontrolu nad svijetom koji mu izmiče.
Renate Reinsve (Sentimentalna vrijednost/Affeksjonsverdi, 2025.; engleski naslov: Sentimental Value) zaslužuje svaku pohvalu. Posebno se ističe način na koji gradi napetost iznutra, bez pretjerivanja, kao da stalno balansira između profesionalne smirenosti i vlastitih potisnutih trauma. Ona unosi jednu dozu jasnoće i ljudskosti u priču, stvarajući kontrapunkt kaosu prostora koji se sve više pretvara u nadrealni labirint.
Ostvarenje koje ostavlja snažan dojam
Backrooms: Bez izlaza se izdvaja time što strah ne gradi na očekivanim žanrovskim trikovima, nego na konceptualnom i prostornom užasu koji djeluje sporije, ali dublje. Takav pristup daje filmu osjećaj svježine unutar suvremenog horora, kao da otvara prostor za novu vrstu žanrovskog iskustva. Ipak, ostaje dojam da je njegova mitologija ostala prilično nerazjašnjena, kao da film tek zagrebe površinu vlastitog potencijala. To nerazjašnjenje nije nužno mana, ali ostavlja prostor za snažniju dramaturšku artikulaciju nego što je ovdje ponuđena.
Nada ostaje da će se tim elementom redatelj Kane Parsons i ekipa ozbiljnije pozabaviti u nastavku, koji je već najavljen. Taj nastavak nije potaknut tematskom nužnošću, nego impresivnim komercijalnim uspjehom. Film je, naime, već prvog vikenda prikazivanja ostvario iznimne rezultate: uz budžet od 10 milijuna dolara zaradio je više od 126 milijuna.
Time je publika potvrdila da je prepoznala nešto novo, nešto što se razlikuje od standardne filmske horor ponude. U svakom slučaju, to je postignuće koje se rijetko viđa, osobito kada iza kamere stoji dvadesetogodišnji debitant. Unatoč svojim narativnim slabostima, ovo Parsonsovo ostvarenje ostavlja snažan dojam.
O autoru
