Deset godina nakon što je izvorno trebao izaći i tri godine nakon Puta vode, u domaća kina stigao je treći dio Cameronove ambiciozne franšize – Avatar: Vatra i pepeo.
James Cameron redatelj je kojeg ne treba previše predstavljati. Neupitno vizionar, Cameron je zadužio Hollywood s nekoliko sjajnih radova 80-ih i 90-ih godina, među kojima se ističu prva dva Terminatora, drugi Alien i naravno Titanic. Tu je i Bezdan, film koji je po mnogočemu možda i najbolji Cameronov film, ali za redatelja kojeg vežemo uglavnom uz lukrativne blockbustere, Bezdan je često zanemaren film.
Imao je Cameron i neke omaške, nekoliko zanimljivih dokumentaraca, ali između 1997., kada je poharao s Titanicom, i 2009. godine, kada je izašao prvi Avatar, Camerona nije bilo na velikom platnu. Naravno, radio je on, ali između produciranja, pisanja i dokumentaraca, očito da je taj period iskoristio za oblikovanje svog daleko najambicioznijeg projekta – serijala Avatar, koji bi trebao završiti 2031. godine s ukupno pet filmova.
Vatra i pepeo, treći film u serijalu, trebao je izaći još davne 2015. godine, ali dočekali smo ga deset godina kasnije i – pa, pročitajte pa prosudite sami.
Vizualni efekti kao nositelj filma
Ako se sjećate te 2009. godine, Avatar je uz sjajan marketing predstavljan kao najrevolucionarniji film u dotadašnjoj povijesti filma. Efekti su nam prezentirani kao svemirski za to doba i film je doista u tom tehničkom aspektu ispunio sva očekivanja. CGI je bio sjajan, dinamika specijalnih efekata nevjerojatno dobra, a iako je Cameron utukao ogromne novce u to, isplatilo mu se jer je film poharao kino blagajne i postavio apsolutni rekord na blagajnama, rekord koji – nakon onih par povrataka u kina – drži i danas.
Da se razumijemo, Avatar je postao dio povijesti primarno radi tehnike. Svijet koji je stvorio Cameron bio je toliko impresivan i toliko monumentalan da niste mogli vjerovati da je filmska tehnologija otišla toliko daleko da na filmskom platnu možemo gledati takav spektakl i to još na tako uvjerljiv način.
Priča? Ona ni tada nije bila bogznašto, ali je bila dovoljno dobra da ne stvori nikakvu diskrepanciju između tehnike i sinopsisa. Likovi su bili zanimljivi, ekološke poruke aktualne i pogođene, a osnovni idejni koncepti bili su dovoljno zanimljivi da ste bez problema mogli uživati u filmu. Bio je to, dakako, prvi dio serijala pa ste s pravom očekivali još, međutim to je problem koji se ubrzo javio i o kojem ćemo pričati uskoro.
Ono što bismo ovdje htjeli reći jest da je Vatra i pepeo eklatantan primjer ovoga što smo maloprije napisali. Film je tehnički impresivan i Cameron vas doista uspijeva iznenaditi – opet – s time koliko dobro barata tehnikom i specijalnim efektima. Ovo sve stoji unatoč činjenici da je ovaj film donio malo toga novog u smislu likova – sve su to isti šabloni kao i u ranijim filmovima – ali čini se da je sve još jasnije, još ljepše i još fluidnije, tako da nema nikakve dileme da je u tehničkom smislu ovo itekako superioran film, odnosno da je Cameron napravio točno ono što je trebao napraviti.
Priča nije loša, ali teško da i može biti – jer je kopija
Međutim, tu dolazimo do najvećeg problema ovoga filma, a to je sama priča. Ako se bojite da ćemo vam nešto spojlati, nećemo previše, ali problem je u tome što vam nemamo što puno ni spojlati jer ova je priča zapravo priča koju ste već vidjeli.
Prvi je film imao svoju priču i postavio je temelje Cameronovog svemira. Međutim, za redatelja koji – uz časni izuzetak Terminatora 2, ali to je iznimka koja potvrđuje pravilo – nije navikao na velike serijale i nastavke (jest, snimao je nastavke, ali ne vlastitih filmova!), čini se da je oblikovanje peterodijelnog serijala bio određeni problem u narativnom smislu. Daleko od toga da Cameron nema ideju i konture smjera u kojem želi ići s ovom franšizom prilično su jasne, ali… čini se da je ta ideja naprosto nije takva da joj treba pet filmova.
Prije nego nastavimo, idemo malo natrag u prošlost. Ako se sjećate adaptacije Hobita, jedna od najvećih zamjerki upućenih Peteru Jacksonu bila je ta da je knjižicu od kojih stotinjak stranica pretvorio u tri epska filma, što je rasteglo radnju i ideju koja je bila premala za tri filma pretvorilo u tri filma. I okej, sva su tri Hobita bila sasvim pristojni i simpatični filmovi, ali Jacksona je spasilo to što je Tolkien napisao dobru priču pa nije morao ništa izmišljati.
S druge strane, Cameronova je priča originalna i dok nama iz ove pozicije nije poznato je li cijela priča dovršena, pretpostavljamo da Cameron, više-manje, zna sve detalje i da ima endgame prema kojemu idemo. Prateći ova tri filma, ne čini nam se da je ta ideja nekakav small-scale projekt koji je bi mogao popuniti pet filmova, ali čini se da je pet filmova ipak previše za tu ideju. Zašto? Jer nema razrade. Djeluje kao da je Cameron osmislio početak i kraj svoje ideje, a sve ovo između – popunjava u hodu, pri čemu nije previše inventivan.
U novom svijetu ništa novog
Već je Put vode, ako se sjećate, imao previše sličnosti s prvim filmom, ali dok je priča bila više-manje slična, Cameron se uspio izvući na nove lokacije i širenje svog svijeta koji je preselio iz šume u vodu, što je otvorilo dosta novih vrata za daljnji razvoj svijeta. Međutim, narativna progresija već je tada bila previše slična, a ako imate franšizu od pet dijelova u kojem dva od dva objavljena filma imaju apsolutno istu narativnu strukturu, onda ste nešto zeznuli u razradi.
Autor ovoga teksta treba biti fer i reći da je očekivao to isto i s trećim filmom, odnosno selidbu priče u neki novi – vulkanski ili pustinjski – ambijent, nove elemente svijeta i daljnju ekspanziju, ali Cameron je ovoga puta i tu podbacio. Od novoga svijeta vidjeli smo tek jedu jedinu scenu s puno pijeska, mrtvim stablom i jednim šatorom (nije jasno otkud onda toliko tih likova jer djeluje kao da ih je jedva dvadesetak, a onda niču kao gljive poslije kiše) i apsolutno ništa više. Sve ostalo kopirano je iz drugog filma, uključujući i glavne lokacije, borbe i opremu.
U tom je pogledu Vatra i pepeo još veća kopija Puta vode nego što je Put vode bio kopija prvog Avatara, a to je značajna omaška. Ne samo da priča nema nikakvu progresiju, već imamo posla s prilično očitom reciklažom ideja što je, kada uzmete u obzir činjenicu da je film odgođen punih 10 godina, dosta problematično.
I dok ne možemo reći da je priča per se loša, ona je dobra samo zato što koristi već dobro uhodanu formulu ranije dobre priče, a kada sva tri filma temeljite na istoj strukturi, onda postavljate više pitanja nego što nudite odgovora. Zamislite da su sva tri Gospodara prstenova bila poput Povratka kralja – bila bi to narativna katastrofa koja bi u potpunosti ubila dojam koji je posljednji film u trilogiji ostavio.
Tu opet dolazimo do toga da je Tolkien sjajno izgradio priču – uvod i putovanje kao fokus (Prstenova družina), zahuktavanje sukoba i povećani ulozi (Dvije kule) i epska kulminacija (Povratak kralja) – što Cameron zasad ne uspijeva, a s obzirom na to da smo odgledali već 60% priče, onda postoji opravdana bojazan za sljedeća dva filma.
Ovdje sva tri filma imaju isti blagi uvod, iznenadnu pojavu protivnika (koji je, nota bene, isti u sva tri filma i Cameron uporno reciklira likove koji su dali svoje i sada su više iritantni nego smisleni, dok novim likovima ne daje nimalo prostora za nekakav kvalitetniji razvoj) i epsku bitku na kraju… ali kada imate toliko epskih bitki, odnosno kada imate epsku bitku u svakom filmu, onda one više i nisu tako epske, zar ne?
Što dalje?
I to nas dovodi do posljednjeg dijela ovog teksta, a to je rasprava o budućnosti franšize kao takve. Cameron je do sada pokazao dvije stvari – (1) da je tehnički jedan od najvještijih redatelja u povijesti i (2) da ne zna adekvatno osmisliti serijal. I dok istovremeno ima prostora da se Cameron tehnički pokvari (iako je to malo vjerojatno), tako još uvijek postoji dovoljno vremena da ispravi stvari. Imamo još dva filma (Avatar 4 trebao bi doći 2029., a Avatar 5 2031. godine) i dovoljno godina da Cameron pročita kritike upućene narativnoj strukturi serijala i ispravi ih u narednim filmova.
Ono čega se bojimo jest da će Cameronov ego – koji je valjda jednako velik kao i epske proporcije ovog serijala – pojesti to i da ćemo i kroz sljedeća dva filma dobiti više-manje istu formuli, a to će biti prilično porazno i za nas kao gledatelje i za serijal kao takav.
Sve što je uloženo u tehniku oduzeto je od priče, tako da je ovo čisti primjer style over substance pristupa, pri čemu ni taj stil nije nakon tri filma više jednako dojmljiv da izazove vau-efekt kao što je to učinio prvi film; sada samo održava status quo koji je, srećom po serijal, dosta kvalitetan pa to figurira. Jer stvar je u tome da bi film figurirao ne malo, već značajno bolje da je Cameron oduzeo samo 30% od tehnike i akcijskih scena (jer to je stvarno impresivno) i dao ih priči, ali to se nije dogodilo, a gledajući činjenicu da ćemo u narednim filmovima gledati više-manje iste likove te iste motive tih istih likova, bojimo se da ćemo gledati i iste filmove.
Dovoljno zabavan i gledljiv film
Vatra i pepeo tako je dovoljno zabavan film i gledljiv – traje predugo, ali da se izdržati – da možete otići u kino i biti zadovoljni, ali samo ako ne promišljate previše o filmu. Ako se ne bavite naratološkim aspektima, ako ne analizirate motive likova i ako ne uočavate sličnosti s ranijim filmovima, Vatra i pepeo bit će vam sjajan film i u tome i jest kvaka: kao standalone film, Vatra i pepeo je doista izvrstan, možda ček i bolji od Puta vode (iako je to teško procijeniti kada uočite sve ono o čemu smo do sada pisali), ali kao dio serijala, tek je jedna nepotrebno reciklirana priča koja nas nije pomaknula niti korak dalje (Put vode napravio je barem korak-dva prema naprijed u odnosu na prvi film) i koja je podbacila u tom kontekstu.
Nejasno je, zapravo, što Cameron hoće s ovim. Je li ovo samo money-grabbing scheme? Vjerojatno ne, pogotovo ako uzmemo u obzir da Cameron nije glup čovjek – ako je MCU financijski propao, a imao je valjda najveći filmski fandom u povijesti tog medija, onda ni ovaj petodijelni serijal nije imao nikakve šanse, a iako još čekamo službene rezultate prvog vikenda na box officeu, prve brojke što imamo ipak su niže od onih koje su ostvarili Avatar i Put vode.
Je li passion project? Prije bismo rekli da jest, barem tako djeluje i voljeli bismo vjerovati da doista jest upravo to, ali tu ima jedan problem, a to je sam Cameron. Cameron je dosta samouvjeren lik, na trenutke možda i previše samouvjeren, a to je za ovakav serijal potencijalno pogubno jer će Cameron gurati svoju viziju nauštrb svega ostalog.
I dok su zarada i gledateljski ukusi manje važni ovdje – u redu je da redatelj forsira svoju viziju – šteta je da jedan svijet koji je imao potencijal postati SF klasik i univerzum s toliko priča ostane na tome da ga pamtimo samo po tome što je tamo neke 2009. godine prvi film iz serijala bio tehničko čudo, a sve ostalo su bile samo jeftine kopije.
Hoće li serijal stati?
Cameron je rekao da neće snimati sljedeće filmove (iako je navodno trećina četvrtog filma već snimljena?!) ako Vatra i pepeo podbaci na blagajnama. Za franšizu čiji je svaki film zaradio po par milijardi i jedna milijarda može biti doživljena kao podbačaj, tako da je teško procijeniti na što je točno Cameron mislio, ali dok je malo vjerojatno da će Vatra i pepeo ponoviti dvije milijarde svojih prethodnika, mislimo da će sigurno barem udvostručiti svoj budžet od 400 milijuna dolara, što je uglavnom dovoljno, ali treba još vidjeti. Međutim, ne mislimo će to spriječiti Camerona.
Vjerojatno ćemo tako dobiti sve filmove kako je i namijenjeno, ali bila bi prava šteta da se ne pomaknemo s mrtve točke. Dotad, u Vatri i pepelu još uvijek možete uživati – pogotovo ako ste pozaboravljali što je bilo u prethodnom filmu – i radi se o filmu koji se isplati doživjeti na velikom platnu u kinu (nemojte čekati kućna izdanja, osim ako baš morate), a za budućnost… možda Velika majka pomogne scenaristima kao i Na’vijima u filmu!
O autoru
