Avatar: Posljednji gospodar vjetrova kultna je animirana serija koja je obilježila nekoliko generacija i danas ju se s pravom smatra jednim od najvažnijih ostvarenja u povijesti animacije. Nedavno smo, nakon puno godina, dobili i nastavak priče o Aangu u vidu filma Avatar Aang: Posljednji gospodar vjetrova, a u našem ćemo tekstu ispričati sve što imamo o tom filmu.
Avatar je franšiza koja je definitivno zaslužila svoje mjesto u povijesti. Bryan Konietzko i Michael Dante DiMartino stvorili su animiranu franšizu koja je obilježila generacije i koja je i dan-danas iznimno popularna – s punim pravom. Priča o Aangu, Katari, Sokki, Toph i Zuku te Appi i Momu zapravo je neizostavni dio popularne kulture i čak i ako niste gledali taj crtić, sigurno vam je barem nešto o njemu poznato.
Prije nego krenemo dalje, htjeli bismo samo razjasniti jednu stvar, a koja je bitna i za sam tekst, odnosno dijelove teksta koji će se referirati na to pitanje. Naime, contrary to popular belief, Avatar nije anime. Vizualno dosta podsjeća na anime – to nije sporno – međutim radi se o američkoj produkciji i priči koja, iako crpi elemente iz orijentalnog folklora, ima vrlo očit „zapadnjački“ potpis. Ovo je jako važna činjenica upravo za ovaj film, o čemu ćemo više reći nešto niže u tekstu.
Svakako, vraćajući se na film, Avatar Aang: Posljednji gospodar vjetrova izvorno je trebao biti pušten u kino distribuciju, ali je film početkom godine procurio na internetu pa je ekipa iz Paramounta, zadužena za distribuciju, odlučila potpuno ga povući iz kina te ga, u srpnju, objaviti na platformi Paramount+, a ovih je dana došao i u Hrvatsku na streaming platformu SkyShowtime. Uz sve probleme, dobro je da smo film uopće i vidjeli, a sada ćemo vam otkriti o čemu se tu radi.
Standalone priča dostojna filma
Radnja filma smještena je nekih 12 godina nakon završetka serije, dakle puno prije Legende o Korri, koja je kao animirana serija tada figurirala kao službeni nastavak Posljednjeg gospodara vjetrova. O periodu između kraja Avatara i početka Korre saznali smo mahom iz pisanih materijala koji su u međuvremenu objavljivani, a koji su pratili glavne junake serije nakon posljednje epizode, tako da je ovaj film zapravo došao kao sasvim solidno narativno osvježenje za period koji sve fanove itekako zanima, a o kojem zapravo ne znamo puno (Legenda o Korri upotpunila je neke rupe, ali minimalno).
Aang i ekipa sada su već odrasli ljudi, mladići i djevojke, a iako svatko od njih vodi svoje živote, njihove su priče i dalje povezane i bio je dovoljan jedan Aangov poziv da se Tim Avatar ponovo okupi u punom sastavu. Taj dio zapravo budi nostalgiju, iako vrlo brzo vidite da to više nisu isti likovi koje ste pratili kroz tri sezone animirane serije.
Priča se ovoga puta vrti oko Aangovog naroda i njegove krivnje što je pobjegao netom prije nego je Narod Vatre pobio sve Zračne Nomade sto godine prije početka animirane serije. Ispostavlja se kako je Zračni Nomad po imenu Tagah, koji je stotinama godina stariji od Aanga, doživio sličnu sudbinu, a pojava skupine Odbijenih, obespravljenih pojedinaca koji nemaju moći kontrole elemenata, ali ih žele, povezuje Tagaha, Odbijene i Aangovu krivnju.
Tagahov je cilj obnoviti Carstvo Vjetrova za što mu je potreban štap Avatara Sonam, koja je živjela kada i Tagah, ali je misteriozno nestala. Potraga za štapom i njegova primjena sukus su ove priče, ali nećemo otkrivati previše detalja da ne bismo pokvarili gledanje.
Ono što možemo reći je da je priča kao standalone priča prilično dobra. Problem je druge naravi, ali o tom po tom. Ovdje treba reći da su se scenaristi potrudili dobro oblikovati smislenu priču koja ima glavu i rep i koja, iako je na trenutke predvidljiva (na trenutke možda i malo previše), jako dobro figurira kao cjelina.
Produkcijski standard najviše razine
Osim činjenice da priča funkcionira, najjači element ovoga filma zapravo je sama produkcija. I Avatar i Korra bili su sjajno animirani i Nickelodeon je tu stvarno napravio čudo, međutim čim pogledate prve kadrove filma bit će vam jasno da je ovo nešto sasvim drugačije.
Filmski odjel Nickelodeonovog animacijskog tima radio je na animaciji ovog filma, koja je iznimno fluidna, iznimno moderna i vizualno jako primamljiva. Da, potpuno je drugačija od izvorne animacije – je li to ubilo dio šarma ili ne prepuštamo vama na procjenu – ali Avatara Aanga treba gledati kao odvojeni projekt od originalne animirane serije, tako da je odabir drugačije animacije sasvim opravdan.
U tom kontekstu zapravo je jako žalosno što film nikada nije došao do kinodvorana. Uvjereni smo da bi zarada bila prilično solidna, a uz to je prilično jasno da je film rađen s ciljem da se u njemu uživa na velikom platnu u kinodvorani. Ne da je gledanje na TV-u umanjilo dojam, ali točno vidite da su animatori radili ovaj film za kina, tako da je velika šteta što nam je to uskraćeno.
Ovako kvalitetna produkcija zapravo je iskopirana formula uspješnih anime franšiza, pri čemu kao recentne primjere možemo navesti Jujutsu Kaisen ili Demon Slayer, koji su svojim filmskim adaptacijama prikazanima u kinodvoranama dodatno pojačali kvalitetu animacije u odnosu na televizijske anime serije, a što je posebno znakovito jer su i Jujutsu Kaisen i Demon Slayer zapravo među najbolje animiranim anime serijama modernog doba.
U pravilu velike anime franšize daju glavnom studiju da radi na anime seriji, a u slučaju da franšiza dobije film, onda to preuzima filmski odjel. Standardi animacije drugačiji su za filmove, a s obzirom da produkcija filma u pravilu dobije znatno više novca nego sama serije, onda je i animacija značajno kvalitetna, što se najbolje ogleda u fluidnosti i dinamici borbi. Tako je bilo i ovdje, a posljednja borba s kraja filma bila je doista sjajno animirana i bila je – barem u vizualnom smislu – sjajna.
Ali, je li ovo uopće Avatar?
Međutim, nakon ovih pohvala na račun osnovne ideje i produkcije, treba se osvrnuti i na temeljni problem ovoga filma, a to je njegova uklopljenost u samu franšizu kao takvu. Okej, narativno se on uklapa – jasno je da su scenaristi bili upoznati s materijalom i film se možda i previše trudio ne poremetiti ništa što je uspostavljeno u Avataru i Korri (ne bi uopće bilo loše saznati što je bili s Mai ili Suki ili Irohom, ali dobro…) – ali u svemu ostalome, ovo gotovo da i nije dio serijala.
Priča, iako je uredna po pitanju narativnog kontinuiteta, djeluje potpuno neprirodno u odnosu na sve što smo vidjeli u originalnoj seriji, koja nije imala ni ovoliko kaiju elemenata, ni ovoliko tryhard anime elemenata, niti ovoliko nadrealnih elemenata. Krenut ćemo od kraja.
U originalnoj seriji bilo je onih par nadrealnih trenutaka, ali oni su bili jasno objašnjeni, odnosno radilo se o očitim halucinacijama. Ovdje smo dobili nekakvu nadrealnu scenu u kojoj su svi postali nekako čudni, a nama još uvijek nije jasno koja je bila svrha te scene jer se film mogao odviti i bez nje, a djelovala je prilično neprirodno u kontekstu svijeta Avatara.
Isto to možemo reći i za stil, odnosno neke stilske elemente. I tu se vračamo na onaj dio da Avatar nije anime. Avatar je jako vješto koketirao s animeom i to je bio dio njegovog šarma i jedan od razloga njegove trajne popularnosti. On je dolazio do granice, ali tu granicu uglavnom nije prelazio, a kada i jest – to je bilo jako prirodno i uklopljeno u ton serije kao takve. Cijeli ovaj film, od početka do kraja, kao da nastoji uvjeriti sve nas da Avatar ipak jest anime (iako to ni ne može biti!) pa u potpunosti kopira stil anime filmova i strukturu ovakvih filmova, koji u svijetu animea najčešće nisu uopće dio kanonske priče, dok ovaj film to jest. I okej, produkcijski i vizualno im je uspjelo, ali u kontekstu priče, ovo ispada kao tryhard pokušaj nekoga tko je očajnički želio uvjeriti sve u to da je on siguran da je Avatar zapravo anime. I u tome nije uspio.
I to nas dovodi do samoga kraja. Svi ti tryhard elementi možda bi bili i donekle probavljivi da nije bilo samoga kraja. Naime, ako se sjetite borbe između Aanga i Ozaija s kraja serije, ona je isto bila vrlo bliska animeu kako stilski tako i strukturalno, ali tu se vračamo na to da je Posljednji gospodar vjetrova znao mjeru i na tome je izgradio svoj ugled. Ovaj film to nije znao i sam kraj u jednom trenutku prerasta u potpuno otkačen kaiju showdown kakav možete vidjeti na kraju filmova Mamorua Hosode, pri čemu se nekakav nebeski grad počeo spuštati nad drugi grad otprilike kao što je Yhwach u Bleachu pokušao uništiti Soul Society. I sve je to super i vizualno efektno, ali nema nikakve veze s onime što smo vidjeli u Posljednjem gospodaru vjetrova, odnosno potpuno je out of place.
Ponavljamo, sve je to vrlo efektno i kada bi ovo bio samostalni film potpuno nepovezan s ikakvom franšizom, cijeli ovaj dio ne bi niti postojao. Međutim, kada radite franšizne projekte, onda morate voditi računa o franšizi i to ne samo o priči, već i o generalnoj uklopljenosti u ton i ambijent same franšize. I tu je ovaj film podbacio.
Franšiza je itekako živa – samo treba vidjeti hoće li izdržati
Avatar Aang daleko je od lošeg filma, dapače, u nekom objektivnom kontekstu radi se sjajnom uratku koji ima sve – sjajnu animaciju, dobru samostalnu priču, poznate likove koji vraćaju nostalgiju, akciju, ponešto humora, itd. – ali isto tako i o uratku koji se ne uklapa u cjelokupnu franšizu i koji nije pružio ono što je mogao i trebao.
Izuzev Aanga i donekle Katare, svi stari likovi praktički statiraju i nemaju nikakav razvoj izvan likova koje poznajete iz animirane serije, a što se tiče Aanga i Katare – i njihov se razvoj zapravo vrti u krug. Je li nam nakon tri sezone dubinske analize Aanga kao lika doista trebala još jedna priča temeljena na njegovom osjećaju krivnje što je kao dijete pobjegao slučajno baš u trenutku kada je Narod Vatre pobio njegov narod? Okej, jasno je da se radi o snažnom osjećaju krivnje, ali imali smo to već, zar ne? Prošli smo kroz to, prožvakali, analizirali, apsolvirali, vidjeli sve što je trebalo vidjeti – pa sad još jednom to? Nekako se čini kao propuštena prilika.
Humora je bilo, iako ga je moglo biti i malo više, a tu su i gore spomenuti likovi koji su izostali. Možda je to do činjenice da je dio šarma ovih likova bio u tome što su bili djeca, a ovaj film nije bio spreman niti potpuno raskinuti s tim niti potpuno krenuti dalje, ali sve u svemu – za one koji su voljeli originalnu seriju – ovaj film vjerojatno će biti pomalo neprirodan, unatoč svim kvalitetama koje posjeduje.
Međutim, Avatar kao franšiza itekako je živ, iako – da vas je netko upitao o tome prije nekoliko godina, vjerojatno biste rekli da je to završena priča. Netflixova igrana serije nije oduševila nikoga, ali privukla je dovoljno pažnje da franšizu učini još popularnijom i donese potreban zamah za još. Ovaj je film posljedica toga, priča se o još filmova, a sigurno znamo da u listopadu kreće serija Avatar: Sedam neba, koja će kroz dvije sezone i ukupno 26 epizoda (za sada) pratiti Pavi, nasljednicu Korre.
Tako da, Avatara će biti još, a vrijeme će pokazati hoće li franšiza preživjeti u ovim itekako fluktuirajućim vremena. Dotad, Avatar Aang sasvim je dobro predjelo – ako ste fan serijala, onda vam je svakako must-watch jer širi priču, a ako niste, onda ćete u filmu moći uživati još više.
