Roman Bijelo se pere na devedeset slovenske autorice Bronje Žakelj postao je pravi hit te je odmah zauzeo važno mjesto u suvremenoj slovenskoj književnosti. Njegova filmska ekranizacija, koju je režirao Marko Naberšnik, također je oborila rekorde gledanosti.
Autobiografski prvijenac slovenske autorice Bronje Žakelj Bijelo se pere na devedeset (Belo se pere na devedeset) objavljen je u rujnu 2018. godine. Već 2019. godine knjiga je postala najposuđivaniji naslov slovenskog autora u domaćim knjižnicama, dok je 2020. bila najposuđivanija knjiga u Sloveniji uopće. U razdoblju od četiri godine roman je doživio devet izdanja i prodan je u više od 18.500 primjeraka, što ga čini najprodavanijim naslovom izdavačke kuće Beletrina.
Priča o hrabrosti, nadi, snazi i istini
Važno je istaći da je za ovaj roman Žakelj osvojila prestižnu nagradu Kresnik te se tak odmah zauzeo važno mjesto u suvremenoj slovenskoj književnosti. Od svoje objave preveden je na talijanski, makedonski, bugarski, litvanski, srpski, hebrejski te hrvatski jezik. Hrvatsko izdanje, koje je nakladnik Ljevak objavio krajem 2020. godine u prijevodu Anite Peti‑Stantić, nastavlja bilježiti izniman uspjeh – nedavno je izašlo i njegovo treće izdanje.
Od prvih stranica romana u društvu djevojčice Bronje selimo se u sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, gdje nas ona upoznaje sa svojom obitelji: obožavanom majkom Mitom, tatom Janezom, četiri godine mlađim bratom Rokom i Dadom, bakom s majčine strane. Ta mala zajednica živi u Ljubljani, gdje su i Bronjini i Rokovi ujaci i tetke i obiteljski prijatelji. Emocija koja prevladava u ovom malom domaćinstvu jest bliskost, i to posebno ona između pripovjedačice Bronje i njezine majke, kojoj se ovo djelo i obraća.
Vedro i razigrano vrijeme djetinjstva zatišje je pred buru jer su se tamni oblaci smrti nadvili nad cijelu obitelj. Munjevitom brzinom Bronjin svijet potresa dijagnoza njezine majke. Bronja se kao četrnaestogodišnjakinja nađe u središtu vrtloga – dovoljno odrasla da razumije što se događa, no nedovoljno odrasla da bi na nastalu situaciju imala ikakav utjecaj.
Bijelo se pere na devedeset prvenstveno je priča o odrastanju, suočavanju s bolešću i gubitkom, o udomaćivanju straha i svemu onome što ne želimo vidjeti dok nas život na to ne prisili. Istodobno, riječ je o romanu koji spaja šokantne i potresne trenutke s humorom, toplinom i nadahnjujućom snagom pripovijedanja.
Kroz intimnu perspektivu pripovjedačice, koja odrasta u 1970‑im i 1980‑im godinama, roman otkriva složene odnose unutar obitelji – ljubav između kćeri i majke, brata i sestre, unuke i bake, djevojke i mladića. Na kraju, to je priča o hrabrosti, nadi, snazi i istini, o onome što nas oblikuje kada se suočimo s vlastitom krhkošću.
Pisanje bez zadrške
U razgovoru za Delo, u lipnju 2019. godine, Žakelj je priznala da je dugo promišljala kako ispričati svoju autobiografsku priču, svjesna da “može mnogo dobiti, ali i sve izgubiti” ovisno o načinu na koji je napiše. Zbog težine tema odlučila se za minimalističan, čist pristup koji neće zagušiti emociju, nego je pojačati. Kratki stavci, ritam ponavljanja i neobičan red riječi trebali su, kako kaže, omogućiti čitatelju da “doživi trenutak bez distance“. Pisanje u prvom licu i sadašnjem vremenu nastalo je intuitivno, ali se pokazalo ključnim za neposrednost i snagu njezina pripovijedanja.
Žakelj je od početka znala da njezina knjiga ne želi biti neka vrsta samoterapije, nego priča, i zato je tražila ono što mora zasjati iz njezine “literarizacije” sjećanja. Pred sobom je imala jednu središnju točku – majčinu smrt – mjesto gdje se njezin život dijeli na prije i poslije, gdje bučnost djetinjstva nestaje u samoći i tišini. Oko tog loma gradila je strukturu romana, tražeći način da prikaže kontrast između djetinjstva i gubitka, ali i onu elementarnu žudnju za životom koja ju je držala iznad vode kad je sve krenulo krivo.
Pisala je bez zadrške, kao da knjigu nitko neće čitati, želeći se približiti vlastitoj istini i prenijeti je što neposrednije, važno joj je bilo da se iskrenost i neposrednost osjete u svakom retku: “Trudila sam se približiti istini. Svojoj istini, naravno. Željela sam da se taj pokušaj neposrednosti i iskrenosti osjeti kroz roman. Dugo sam pisala kao da knjigu nitko neće čitati. Pisala sam bez filtera, bez zadrške, nije me zanimalo što će drugi reći.“
Iako je roman kasnije postigao veliki uspjeh, Žakelj nije lako pronašla izdavača. Dva je puta pokušala u jednoj velikoj slovenskoj izdavačkoj kući, ali su je oba puta odbili. Upravo u trenutku drugog odbijanja, neovisna slovenska nakladnička kuća Beletrina odlučila je objaviti roman – i time otvorila put koji autorica nije očekivala. Nakon objave mislila je da knjiga možda i nije loša, ali da je nitko neće čitati – autobiografski roman nepoznate autorice, uz teme poput raka, smrti i samoće, nije se činio kao nešto što će privući publiku.
Dogodilo se suprotno – čitatelji su u njezinoj priči prepoznali sebe, svoje tragove, svoje iskustvo. Taj odjek vrlo je iskreno opisala u razgovoru iz rujna 2021. godine za hrvatski lifestyle portal Super1: “Kad ljudi pročitaju kroz što sam sve kroz život prošla, a još sam tu, još se ne dam, i sami se osjećaju ohrabreno, pomisle da bi i oni mogli preživjeti.“
Najgledaniji slovenski film
S obzirom na činjenicu da je knjiga već sama po sebi postigla zavidan uspjeh, bio je to čvrsti temelj za snimanje filma. To se ostvarilo 2025. godine a režirao ga je Marko Naberšnik, koji s autoricom knjige potpisuje i scenarij. Glavne uloge ponijeli su Lea Cok, Anica Dobra, Jurij Zrnec, Tjaša Železnik i Vladimir Tintor. Svoju svjetsku premijeru Bijelo se pere na devedeset imao je na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, gdje je osvojio treću nagradu publike. Film je sudjelovao na nizu regionalnih i međunarodnih festivala diljem svijeta. Tako je, između ostalih, prikazan u Los Angelesu, Oaklandu, Melbourneu, Madridu, Tokiju, Londonu te mnogim drugim festivalima. Posebno treba naglasiti da su Lea Cok i Anica Dobra nagrađene na festivalu u Herceg Novom.
U slovenskim kinima film je bio pravi hit koji se tjednima nalazio na vrhu gledanosti. Sveukupno ga je pogledalo više od stotinu tisuća ljudi te je time postao najgledanijim slovenskim filmom u posljednjih deset godina (a i više) sa sveukupnom zaradom koja premašuje pola milijuna eura. Uspjehu filma pridonijela je i snažna marketinška kampanja. Aleš Pavlin, jedan od producenata filma Bijelo se pere na devedeset, u razgovoru za Cineuropa o tome je rekao: “Prije nego je film krenuo u službeno kino prikazivanje pripremili smo iznimno snažnu i vidljivu marketinšku kampanju, dok nam je PR potpora bila također od izuzetne važnosti. Isto tako, s nakladničkom kućom dogovorili smo novo izdanje knjige koje je ovaj put krasio službeni plakat filma kako bi sinergija knjige i našeg filma došla do punog izražaja, a tom izdanju prethodio je i poseban uvodnik scenarista i redatelja.“
Redatelj Naberšnik razvio je duboko prijateljstvo s autoricom romana Bronom Žakelj tijekom rada na scenariju filma. O tome je za portal Svet24 rekao: “Prije nego što smo se odlučili za suradnju i zajedničko pisanje scenarija, otprilike pola godine smo se samo sastajali. Susreti su najčešće bili u obliku zajedničkih ručkova. Već na početku dali smo si prostor za mogućnost da suradnje možda neće biti, pa su ti susreti bili oslobođeni težine konačne odluke. Mnogo smo razgovarali – ponekad i o stvarima koje nisu bile izravno povezane s filmskom adaptacijom.”
Posebno je zanimljiva njegova izjava da nakon rada na ovom filmu trajno promijenio: “Stvaranje filma ‘Bijelo se pere na devedeset’ obogatilo me ne samo profesionalno, nego ponajprije ljudski i duhovno. Prijateljstvo s Bronjom te naši razgovori o životu, prolaznosti, obitelji i smrti duboko su mi se urezali u dušu. Nakon ovog filma više nisam isti. Energiju osobne transformacije koju u nama pokreću životne kušnje Bronja je utkala već u roman, a ta se energija prenijela na cijeli proces nastanka filma.“
Više od autobiografske ispovijesti
Bijelo se pere na devedeset roman je koji svoju snagu ne gradi na dramatičnosti teme, nego na rijetkoj sposobnosti da o najtežim iskustvima progovori jednostavno, jasno i bez patetike. Bronja Žakelj piše s nevjerojatnom dozom iskrenosti. U njezinu pripovijedanju nema viška, nema retoričkih ukrasa, nema dramatiziranja; postoji samo čista emocija koja se prenosi kroz ritam kratkih rečenica i precizno odabrane detalje. Upravo je ta neposrednost bila ključna u obrazloženju nagrade Kresnik, u kojem je žiri istaknuo da autorica “literarno pogađa u srce, zato što ne moralizira i nije patetična“.
Ovaj njezin književni prvijenac vrijedan je čitanja jer nudi iskustvo koje je istodobno intimno i univerzalno – priču o gubitku, bolesti i odrastanju, ali i o onoj nevidljivoj snazi koja nas drži kad sve oko nas posustane. Žakelj uspijeva pokazati kako se život, unatoč lomovima, nastavlja i kako se u najtežim trenucima rađa nova vrsta hrabrosti. Njezina sposobnost da u jednoj rečenici spoji bol i nježnost, tugu i humor, čini ovaj roman iznimno dojmljivim i duboko humanim.
On nije samo autobiografska ispovijest, nego književno djelo koje otvara prostor za prepoznavanje – čitatelji u njemu pronalaze vlastite strahove, vlastite gubitke, vlastite tišine. Zato se ova knjiga ne čita samo jednom: ona ostaje u nama, vraća se u mislima i podsjeća da je istina, koliko god bila bolna, uvijek početak nečega novog.
O autorici Bronji Žakelj
Bronja Žakelj rođena je 1969. u Ljubljani. Diplomirana je novinarka, a radost pisanja dugo je ostavljala po strani radeći u marketingu i bankarstvu. Nakon što su joj djeca odrasla, uhvatila je nešto više slobode i prostora za kreativnu misao, okrenula se nikad zaboravljenoj ljubavi i odlučila da je vrijeme za pisanje prve knjige. Roman Bijelo se pere na devedeset nagrađen je 2019. godine nagradom Kresnik za najbolji slovenski roman. U razdoblju od četiri godine roman je doživio devet izdanja a preveden je na talijanski, makedonski, bugarski, litvanski, srpski, hebrejski te hrvatski jezik.
O autoru
