‘Anora’ je neobična ljubavna priča koju se svakako isplati pogledati

Anora je film koji je ove godine trijumfirao u Cannesu, osvojivši Zlatnu palmu u dosta jakoj konkurenciji. Ova gorka ljubavna priča upakirana u autoironični humor svakako je djelo koje se isplati pogledati jer, iako u motivsko-idejnom smislu ne donosi ništa novo, Anora uspijeva prodrmati žanr koji je desetljećima rob vlastitim klišejima, a u periodu kada se filmovi više-manje recikliraju, to je i više nego dovoljan razlog za uživanje u tom filmu.

Anora je svoju premijeru imala 21. svibnja 2024. godine na 77. filmskom festivalu u Cannesu, gdje se film natjecao u glavnoj konkurenciji, koja je imala dosta međunarodnih naslova, ali u kojoj su bili i Lantimosov izvrsni Kinds of Kindness, ali i Coppolin neviđeni fijasko naziva Megalopolis, tako da očito se radilo o dosta šarolikoj konkurenciji, što je, rekli bismo, dosta dobro.

O samom filmu nije se pisalo previše – mediji su više brujali o Coppoli i Costnerovom prošenju novca za svoju sagu o Divljem zapadu, koja, nekim čudom i dalje napreduje – tako da je onim manje upućenima pobjede neke tamo Anore nekog tamo Seana Bakera vjerojatno bila prilično iznenađenje, iako – kada pogledate – niti je pobjeda Anore iznenađenje, niti je Sean Baker tamo neki lik za kog nitko nikada nije čuo.

Baker je zapravo dosta znakovit indie redatelj; nakon filmova Tangerine i The Florida Project (potonji od kojih je stvarno izvrsna drama), Anora je još samo jedan dokaz da Baker zna kako od obične priče napraviti nešto neobično, ali opet jako poznato. I tu je, vjerojatno, najveća snaga ovoga filma.

Anora kao primjer filma koji od poznatog čini nešto novo

Ukoliko idete secirati Anoru, to je jedna prilično klasična i donekle čak i predvidiva „priča o Pepeljugi“ (engl. Cinderella Story). Vrlo rano se postavi osnovna premisa i čim se njih dvoje vjenčaju u Vegasu, potpuno vam je jasno u kojem će smjeru priča ići i na tom nekom osnovnom,  površinskom planu, Anora ne donosi apsolutno ništa novo: razvije se lažna romansa, djevojka izvuče deblji kraj i sve na kraju obilježimo gorkim suzama. Već viđeno, prožvakano i jako dobro poznato.

Međutim, u čemu je onda kvaka? Zašto je Anora toliko dobar film? A stvarno jest – da ne bi ispalo, temeljem prethodnog pasusa, da mislimo da nije. I kvaka je upravo u tome što je poznat. Kad prvi put gledate, primjerice, Halloween – super je. Film je izvrstan, Carpenter je napravio genijalan uradak za sva vremena, međutim, svaki sljedeći slasher, a pogotovo oni lošiji, ne ostavlja više isti dojam (uz nekoliko časnih izuzetaka). Tako je i s ovakvim ljubavnim dramama i to je razlog zašto je ovaj žanr uglavnom smatram komercijalnim, bez neke duboke umjetničke vrijednosti, odnosno smatra ga se žanrom samo za zabavu, ne za neki složeno filozofsko-umjetničko iskustvo.

I dok Anora ni u kojem trenutku ne postaje Eraserhead, to je film koji nečemu što nam je jako dobro poznato donosi nešto novo. Film se roughly može podijeliti na tri dijela. Prva, koja predstavlja uvod, nije ni po čemu zanimljiva, osim po tome što ima jako puno scena seksa, ali s obzirom da je naslovna Anora seksualna radnica (Baker, inače, ima neku posebnu ljubav prema seksualnim radnicima, koji su česti likovi u njegovim filmovima), to nije neočekivano. I dok ne donosi ništa novo, uvod jako dobro postavlja scenografiju za urnebes drugog dijela.

Drugi dio filma nešto je vrlo posebno. Zamislite Guya Ritchieja i njegove rane filmove (tipa Zdrpi i zbriši ili Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške), ali u rom-comu s Jennifer Aniston i Adamom Sandlerom. Okej, možda izbacite Adama Sandlera, ali poanta ostaje. E taj je drugi dio upravo takav – sve je kao u filmu Guya Ritchieja, ali glavna junakinja je Jennifer Aniston koja je striptizeta, dok su Jason Statham i Vinnie Jones dva Armenca, jedan od kojih je uz to i svećenik. I da, tu je još neki random Rus koji je ubačen tek tako (iako kasnije postaje najbolji lik filma, ali to se postepeno razvija), a to je valjda Jason Flemyng. I uglavnom, u toj kakofoniji ruskog, armenskog i engleskog jezika, Anora, svećenik, drugi Armenac i Rus traže drugog Rusa po New Yorku i te scene vrludaju od gangsterskih do potpune komedije. I to je ono što je novo, jer ta autoironija s kojom film pristupa inače vrlo teškoj i kompleksnoj temi daje filmu tu čar s kojom je osvojio i publiku i kritičare.

Treći dio filma vrlo je predvidiv i iako ima neke natruhe komedije iz drugog dijela, koja zaostaje u pojedinim scenama, tu se film prikladno vraća „na zemlju“, a s time i nas vraća na zemlju, i u posljednjoj sceni zapravo pokazuje koliko je sve to gorko i bolno, neovisno o činjenici da je samo 15-ak minuta ranije činio apsolutno sve da vas nasmije do suza. Taj specifičan spoj žanrova koji se izmjenjuju, kombiniran sa snažnom autoironijom koju film koristi kako bi prikazao jednu doista tužnu i tešku priču o tome koliki debili muškarci mogu biti prema ženama i kolika je dubina razočarenja koju možemo iskusiti, to je ono što Anoru izdiže iznad konkurencije, odnosno to je razlog zašto je film tako dobar.

Žanrovska fluidnost indie filma

U suštini, iako se možda ne čini takvom, Anora je, kao i raniji filmovi Seana Bakera, indie film i to jedan vrlo eklatantan primjer indie filma koji je atipičan jer na površini vrlo vješto koketira s komercijalnim filmovima, posebice ako ga usporedite s Bakerovim ranijim radovima. I dok bismo mogli sada pričati o likovima i njihovim motivima, koji su jako dobro i balansirano prezentirani, smatramo važnijim istaknuti jedan drugi aspekt ovoga filma, a to je taj indie element.

Naime, neki će vjerojatno ovaj film opisati kao komediju. Neki će možda ići još dalje i opisati ga kao tragediju. Možda je najneutralniji opis filma romantična komedija, ali kao i većina indie filmova, koji su žanrovski vrlo fluidni, a opet su u svojoj suštini jedno, Anora je zapravo drama. Ima tu elemenata više žanrova, ali Anora je u suštini jedna surova i teška drama koju je Sean Baker, kako smo rekli, prikazao na jedan atipičan način, gotovo kao da slušate neku Morrisseyevu pjesmu (bilo samostalnu, bilo da je iz perioda Smithsa). Jer kad Morrissey kaže „I was looking for a job and then I found a job, but heaven knows I’m miserable now“, a glazba koja svira je vrlo vesela, onda vam je jasno o kojoj razini cinične melankolije tu pričamo. I dok Baker nije toliko ciničan, humor ovoga filma je kao ta vesela glazba koja svira dok Morrissey govori kako je jadan i bijedan, kao i priča ovoga filma.

Indie filmovi nisu art filmovi, ali su svojom estetikom dosta bliski toj vrsti filma. Anora tu raskida s tradicionalnim pristupom indie filmova (za usporedbu čak ne morate ići toliko daleko – pogledajte The Florida Project Seana Bakera!) i dok ima nekoliko prekrasnih kadrova koji su karakteristika indie filmova, film je strukturiran dosta „obično“, što je u ovom slučaju još jedan plus jer pokazuje kako je Sean Baker, u umjetničkom smislu, uspio napraviti jedan stvarno kvalitetan i neobičan film.

Prije samoga kraja, ipak bismo rekli nešto o likovima, odnosno o dvoje likova; dobro, Armenci su urnebesni, ali oni su likovi koji služe svrsi i toj su svrsi poslužili toliko dobro da bi mogli ostati upamćeni, međutim oni nemaju neki razvoj. S druge strane, Anora je lik koji raste, koji razbija stereotipe s kojim nas sama suočava – dapače, na početku filma ona uopće ne bježi od toga da je hodajući stereotip – i pokazuje nam kako ljudskost postoji čak i tamo gdje bismo ju posljednje tražili. Tu pohvale idu Bakeru zbog razrade snažnog ženskog lika, ali i Mikey Madison, čija je interpretacija doista moćna i uvjerljiva, toliko da vjerujemo da je jedna od kandidatkinja za glavne nagrade ove sezone.

Drugi lik je Igor – onaj random Rus koji se samo pojavi i cijeli je film vrlo random – koji isto kao i Anora razbija stereotipe. Kao što smo rekli, Armenci su poslužili svrsi, ali oni ništa ne razbijaju – oni su točno ono što jesu. S druge strane, Igor je prezentiran kao onaj „Adidas Rus“ sa memeova o Slavenima (Rusima), a čak ga i Anora percipira takvim. Međutim, unatoč svim sranjima, da prostite, kroz koja prolazi (onaj drugi Armenac je tehnički prošao gore, ali njegove će rane brže zacijeliti), Igor uporno demonstrira koliko je drugačiji od predrasuda kroz koje ga percipiraju i likovi u filmu, a posredno i mi. I dok je gledatelju puno prije jasno da je Igor puno kompleksniji lik, to Bakerovo scenarističko inzistiranje na tome da je Igor, u očima svih likova u filmu, samo ćelavi glupan zapravo daje tom liku dodanu vrijednost, zbog čega smo ga morali istaknuti posebno.

Anora kao favorit za nagrade?

O Anori imamo samo riječi hvale. Ima tu grešaka i malo klišejiziranih trenutaka, ali sve u svemu, Baker je dokazao da u žanr koji je izjeden glupavim klišejima i pastišima te koji već desetljećima prati od kroničnog nedostatka originalnosti može unijeti nešto novo i nešto zanimljivo. I zato je Anora tako uspjela, unatoč činjenici da je na idejnom planu priča koju smo već vidjeli.

U tom se pogledu treba osvrnuti i na potencijalni uspjeh ovoga filma u sezoni nagrada. Nakon Zlatne palme, Anora je za mnoge jedan od velikih favorita za tri velike nagrade. I dok bi na Zlatnim globusima film mogao proći dosta dobro, zbog činjenice da postoje dvije kategorije, konkurencija na BAFTA-ma i na Oscarima bit će prilično jaka, možda čak i prejaka da Anora ostvari nekakav značajan uspjeh, iako iznenađenje nije nemoguće. Međutim, kada se sjetimo da Stranci s Andrewom Scottom i Paulom Mescalom prošle godine nisu dobili nijednu nominaciju za Oscara, iako se po svim parametrima radilo o jednom od najboljih filmova prošle godine, onda se bojimo da bi se i Anora mogla „izgubiti“ među masom holivudskog glamura kojega će, ove godine, svakako biti.

Ali, ‘ko šiša nagrade – odite i pogledajte Anoru, dobro se nasmijte prije nego vas kraj dotuče, i uživajte u još jednom izvrsnom filmu Seana Bakera i jednom od najposebnijih filmova 2024. godine.

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora