Anđelo Jurkas: ‘Teško je ne vezati se emotivno uz djecu koju nitko nikad nije zagrlio”

Hrvatski redatelj Anđelo Jurkas šest godina je snimao dječake s poteškoćama u odgoju, koji su izgubili obiteljsku sigurnost i završili u institucijama za odgoj. Rezultat je dokumentarni film Sutra ću biti (Priča o domcima), koji je premijerno prikazan u zagrebačkom Muzeju za suvremenu umjetnost.

Kako bi prikazao njihov život, redatelj Anđelo Jurkas godinama je pratio i snimao štićenike odgojnih domova po Republici Hrvatskoj te njihove pokušaje resocijalizacije u društvo nakon izlaska iz institucija. Te su snimke osnova dokumentarnog filma Sutra ću biti (Priča o domcima), premijerno prikazanom u zagrebačkom MSU-u. Film bi u redovnu distribuciju trebao krenuti početkom 2023.

U kojem trenutku ste shvatili da želite snimiti film o djeci iz domova?

Kada shvatiš da na prostorima balkanskih plemena nije bilo dokumentarca slične tematike ili bar obrađivanog na ovaj način, a da je za vrijeme Juge Markovićevo Specijalno vaspitanje iz 1977. i Bajićeva TV serija Sivi dom iz 1986. ostavljalo traga baveći se životima klinaca s druge strane zakona i po popravnim domovima, ali nisu se toliko doticali nefunkcionalnosti sistema koji bi trebao pružiti adekvatnu skrb već ih tretira kao kolateralnu žrtvu, kritičnu masu na marginama nužnog zla.

Što je bilo teže dobiti – dozvolu od institucija (domova) ili dječje povjerenje?

Ni jedno nije bilo teško. Ali institucije funkcioniraju po svojim ustaljenim, mahom vrlo inertnim, sporim, nezainteresiranim i tromim modusima s „pozicije moći“ pa te uglavnom doživljavaju kao smetnju ako te uopće doživljavaju, čast pojedinim izuzecima. Dočim klinci prepoznaju pruženu ruku ili zagrljaj, tada vide da nema figa već da si tu da im ponudiš njihovu verziju priče kao sudjelovanja u nečem konstruktivnom, a što može biti konstruktivnije od tihog svjedočenja njihova života.

Koliko je vremena trebalo da se domska djeca otvore pred kamerom?

Individualno je. Neki odmah, drugi nikad. Ali pristup je svima bio no shit, bez figa, sranja, gledanje u oči, pa poderimo kako god treba. Onog trena kad osjete da im ne prodaješ spiku nego te fakat zanima što imaju reći, dobiješ i respekt i povjerenje.

Je li vas neki od aktera posebno iznenadio?

Ne. Svi su bili u okviru očekivanja. Preslike su svojih obitelji i problema koje vuku od tamo, vrlo rijetko krenu suprotnim primjerima modela ponašanja pa da u odgojnom smjeru postanu kontra role modelima „postat ću upravo suprotno od svog oca ili majke jer ne želim ponavljati život kakav su mi priuštili“. Čast iznimkama.

Koji vam je bio najteži trenutak snimanja?

Bilo ih je podosta s obzirom na šest godina bavljenja materijom, ali prvenstveno one situacije kad bi trebao zadržati hladnu profesionalnost i ne vezati se emotivno uz neke od klinaca dok ti se emotivno slome i raspu plačući na grudima i grleći te govoreći da mogu li još samo malo ostati u zagrljaju jer ih nitko nikad nije zagrlio. Zajebano.

Jeste li tijekom montaže imali autocenzuru te možda iz završne verzije izbacili neke kadrove koji bi bili atraktivni, ali ne i u korist aktera filma?

Apsolutno. Više je od 300 sati radnog materijala. Ostalo je kadrova i nekih od privatnih snimaka samih aktera koji zbog obostranog povjerenja i njihove zamolbe nisu iskorišteni. Zašto? Neka ostane među nama…

Što ste o sebi naučili tijekom snimanja?

Ništa bitno, osim da sam trebao manje davati vremena ljudima koji nisu zaslužili ni sekundu istog.

Nakon što ste toliko godina proučavali sustav, upoznali djecu i družili se s njima, kako bi se po vama cijeli sustav mogao poboljšati?

Premalo prostora za detaljno izlaganje, nordijski model brige o klincima „posvajanjem“ istih od strane funkcionalnih i socijalno državno stimuliranih obitelji se čini vrlo humanim rješenjem, no na ovim prostorima govorimo o utopizmu jer je sustav vrlo vjerna preslika funkcioniranja visoko ispolitiziranog društva u cjelini na svim levelima. Počevši od onih koji odlučuju vrlo rijetko se sustav vodi sferama profesionalizma i rada u službu korisnika i štićenika već se prednost daju rodijačkim i političkim podobnostima i sferama.

Pomaci u smjeru odlučivanja struke i profesionalnosti koje bi pokrenule odnos sistema prema štićenicima je idejno i praktično iz današnje perspektive nemoguć. Sustav je posložen kao samodostatna zvijer kojoj je bitno da (ne) funkcionira, a po koju cijenu, to nije njihova briga. Pojedinci koji pokazuju empatiju i osnovne humanosti su premala kritična masa i iznimke koje potvrđuju pravilo da dokle nisi brojčano interesantna glasačka mašina ne postojiš više od razine dežurne smetnje s kojom se bavi tek da se održi privid da se nešto radi, dok se u stvarnosti samo frustrira ljude zainteresirane poboljšati sustav i željne promjena.

O autoru

Josip Jurčić

Pogledaj ostale članke ovog autora