Domaća publika ovoga je vikenda imala priliku pogledati All You Need Is Kill, novi anime film pomalo neobičnog naslova, a koji je adaptacija istoimenog light novela Hiroshija Sakurazake, mada ne i prva. Je li anime bio bolji od ranije igrane adaptacije? Pročitajte u našem tekstu!
All You Need Is Kill možda neće ljudima zazvoniti na prvu, ali radi se o vrlo uspješnom i popularnom light novelu iz 2004. godine, koji je lansirao karijeru Hiroshija Sakurazake. Za one koji ne znaju, light novel je specifična vrsta japanske proze koja nema jednoznačnu definiciju, ali u principu se radi o proznom tekstu (romanu) koji je popraćen ilustracijama kao iz mangi, a najčešće se radi o štivu usmjerenom prema tinejdžerima i adolescentima. Ilustracije za izvorni roman izradio je Yoshitoshi Abe, koji je između ostalog radio i na kultnim SF anime serijama serial experiments Lain i Technolyze te na fantasy animeu Haibane Renmei.
Sam light novel dobio je velike pohvale u Japanu, a ubrzo i engleski prijevod, što ga je učinilo dostupnijim većem broju ljudi, a popularnost priče dovela je do prve adaptacije iz 2014. godine. Tu adaptaciju vjerojatno znate jer je bila dosta popularna – iako ne i pretjerano hvaljena, odnosno uspješna – a radi se o filmu Edge of Tomorrow s Tomom Cruiseom i Emily Blunt u glavnim ulogama. Japanci su prošle godine odlučili napraviti novu adaptaciju, ovoga puta u anime formatu, a u paragrafima koji slijede otkrit ćemo kako je to izgledalo.
Neobična adaptacija prikladna za neobičnu priču
Priča ovog filma, a koja je temeljena na izvornom proznom tekstu, iako uz velike izmjene, zapravo je Beskrajni dan samo što umjesto ciničnog Billa Murraya koji na Sviščev dan opetovano prolazi kroz katarzu i postaje bolja osoba imate dvoje mladih ljudi koji se mlate s misterioznim vanzemaljcima (što je premisa u kojoj bi se Bill Murray u tim danima vjerojatno sjajno snašao, ali to je sasvim druga tema).
Osnovna premisa ovdje je loop koji glavne likove – Ritu i Keijija – vraća na isto jutro prije nego misteriozno vanzemaljsko biće imena Darol, a koje izgleda kao veliko stablo i može slati čudovišta koja djeluju kao hibrid kukca i biljke, započne masovni pokolj i ubije ih. U trenutku kada jedno od njih dvoje umre, vrijeme se resetira i sve počinje iznova.
Ovo nije bogznakako nova premisa, ali treba reći da je prilično zanimljiva, iako djeluje prilično poznato. Nije Yuichiro Kido, scenarist, napravio nekakvu invenciju, ali jako dobar spoj akcije, psihološke karakterizacije likova, znanstvene fantastike i filozofije doveo je do toga da je priča u konačnici bila jako pitka i jako dinamična, što su u pravilu dobitne kombinacije.
Glavni likovi jako su dobro osmišljeni, a Kido se potrudio da njihove traume prikaže uvjerljivo, ali isto tako da ih i vrlo elegantno spoji te da ih iskoristi kao katalizator za guranje radnje prema naprijed, što je zasigurno najjači aspekt ove premise. Slično kao što su Summer Wars ili Belle, iako su tematski potpuno drugačiji, iskoristili traume da bi razvili radnju, tako i All You Need Is Kill vrlo umješno koristi te traume i njihovu razradu da bi ne samo razvio likove, već i taj razvoj uklopio u priču koja suštinski nije baš prikladna za takve traumama inspirirane dramske elemente.
Loop i borba s vanzemaljcima prilično su hardcore znanstvena fantastika koja generalno dopušta priličnu količinu filozofije – koje ima i u ovom filmu, ali film njome nije opterećen – i solidnu količinu akcije, ali načelno nije prikladna za „profanu dramu“ koje u ovom filmu ne samo da ima, već je i okosnica esencije ovoga filma. Da, suština je borba protiv Darola, ali autori su uspjeli uklopiti emocije u tradicionalno „hladne“ lajtmotive i na tome im treba čestitati.
Na taj način All You Need Is Kill postaje vrlo neobična adaptacija, koja izlazi iz kalupa jednako koliko se i nalazi unutar njega. Oni SF i akcijski dijelovi zapravo su vrlo šablonski, nema tu previše inovacije, međutim taj dramsko-psihološki aspekt likova koji gura priču prema naprijed i do vrlo zadovoljavajućeg kraja zapravo je prilično osvježenje, unatoč svojoj neobičnosti, ali All You Need Is Kill cijeli je neobičan pa se taj otklon od žanrovskih tradicija pokazao vrlo uspješnim.
Neizbježna usporedba – je li anime bolji od igranog filma?
All You Need Is Kill bio je redateljski debi Kenichira Akimota, a za animaciju je bio zaslužan Studio 4°C, koji će i zapadnoj publici vjerojatno biti poznat po radu na filmovima Animatrix, Batman: Gotham Knight i Justice League: The Flashpoint Paradox, ali im je vjerojatno najznačajniji rad do ovoga filma bio anime film Djeca mora iz 2019. godine. Kao i Djeca mora, All You Need Is Kill ima vrlo neobičnu, pomalo neurednu animaciju i dizajn likova, ali to je karakteristika ovog studija i moramo reći da je apsolutno upalila kada je u pitanju ovaj film jer se uklopila u cjelokupnu neobičnost ovog projekta.
No… iako ovo nije komparativna kritika, sigurno vas zanima kako ova adaptacija stoji u usporedbi s Edge of Tomorrow. Limanov film nije bio tkoznakakav klasik za anale, ali bio je sasvim solidan hit te godine i mnogi ga još uvijek pamte kao jedan sasvim pristojan akcijski SF s dobrim glavnim ulogama i zanimljivom pričom. Kao što možete i pretpostaviti, Edge of Tomorrow odudara od izvornog romana, međutim All You Need Is Kill također odudara i to u nekoliko važnih elemenata.
Ni igrana ni animirana adaptacija ne čine nekakve suštinske promjene, ali – svaka na svoj način – interpretiraju određene događaje i privode priču kraju na puno sretniji, odnosno puno manje depresivan način nego izvorni prozni tekst.
Važno je istaknuti i to da film mijenja neke druge stvari u odnosu na anime, tako da je pomalo nezahvalno uspoređivati ih, pogotovo jer nijedno od njih nije page-by-page adaptacija izvorne priče. A promjene koje nose drugačije su, ali suštinski slične.
I dok ni All You Need Is Kill neće postati bezvremenski hit, radi se narativno intrigantnom i vizualno dojmljivom uratku koji adaptira izvorni light novel na prilično neobičan način. Edge of Tomorrow uglavnom pamtimo po dobrome, ali ni tu se ne radi ni o čemu većem od solidne adaptacije. Obje adaptacije mijenjaju izvornu priču i to na sličan način, ali treba reći da su Japanci pri tome bili ipak nešto odvažniji.
Edge of Tomorrow film je koji ni vizualno ni narativno ne odudara od nekakvih žanrovskih uzusa, zbog čega se tu radi o uratku koji, iako dobar, nije ponudio ništa pretjerano novog. Taj film bio je vrlo dobar žanrovski uradak, ali na kraju krajeva upravo – žanrovski uradak i ništa više. All You Need Is Kill nije jedinstven niti žanrovski subverzivan film, ali – kako smo rekli – dovoljno odudara od tradicije da ga možemo smatrati uspješnijom adaptacijom.
Narativni nedostaci
Ako žanrovska i pitanja adaptacija stavimo po strani, All You Need Is Kill i dalje je jednako dobar film, tako da u tom pogledu ne možemo reći – a to je svakako dobro – da film uspijeva na leđima elementima koji su rijetko kada suštinski. I dok su glavni likovi stvarno sjajno razrađeni, a priča kao priča je istinski zanimljiva, film je daleko od savršenog, a smatramo kako postoje dva značajnija narativna nedostatka koja je teško zanemariti.
Prvi aspekt vezan je uz činjenicu da su autori filma odlučili mijenjati izvornu priču. Iako je većina toga zadržana, autori filma promijenili su dovoljno elemenata da priča ne izgleda apsolutno poznato ni onima koji su pročitali izvorni light novel. Pritom se dogodilo to da je dio priče ostao nedorečen i neobjašnjen, a sve to u mjeri koja nije baš beznačajna. Da ne biste krivo shvatili, ne radi se tu ni o kakvim velikim pogreškama i nedorečenostima – film bez problema možete pratiti i unatoč njima! – ali manjak pozadinske priče o Darolu, primjerice, ili neka nedovoljno jasno odgovorena pitanja ipak su nešto što ćete teško zanemariti u cjelini.
Drugi značajniji problem jest scenarističke prirode, a odnosi se na raspored priče kao takve. Film traje manje od 90 minuta, što je neuobičajeno malo za današnje standarde (prije su anime filmovi znali trajati tako kratko, ali to nije praksa već desetljećima osim u izuzetnim slučajevima) tako da Kido imao prilično zahtjevan posao ubaciti sve iz izvornog romana te sve promjene u tako malo vremena. I dok je u tome bio generalno uspješan, činjenica da je u jednom dijelu filma malo previše vrtio loop s borbom bez nekog jasnog cilja malo je bola oči na kraju, a tim više što se to nadovezuje i na prvi problem.
Vjerujemo da bi film profitirao s još dodatnih 15-20 minuta ili uz skraćivanje tih ponavljajućih dana – jer u jednom trenutku pratite isti trenutak besciljne borbe koji se ponavlja previše puta – ali sreća pa je ostatak filma dovoljno dobar da u cjelini ostaje i kompaktan i vrlo, vrlo kvalitetan.
Intrigantan film koji se isplati pogledati
Za kraj, često govorimo kako je sjajno da se anime filmovi sve češće pojavljuju u domaćim kinima, tim više što se sve češće radi o filmovima koji nisu dio nekakvih festivalskih prikazivanja ili slično, kao što je to uglavnom bilo unatrag 10+ godina, kada smo mogli gledati Ghibli filmove i to je bilo više-manje to.
All You Need Is Kill dobio je mahom pohvale od kritičara i od publike, tako da je bilo lijepo vidjeti ovaj film i u domaćim kinima i to niti pola godine od japanske kino premijere (iako je film premijerno prikazan na Međunarodnom festivalu animiranog filma u Annecyju još u lipnju prošle godine).
Generalno, radi se o vizualno i žanrovski neobičnom uratku koji, unatoč nedostacima, zadržava dovoljno visoku razinu kvalitete i ima dovoljno duše da ga možemo nazvati uspješnim. On nije revolucionaran, ali film to ne mora biti da bi bio uspješan, naročito ne svaki put, tako da možemo zaključiti da se radi o sjajnom animeu koji definitivno treba pogledati, pogotovo ako ste fan znanstvene fantastike.
O autoru
