“Uvijek je teško snimiti film. Ali teško ne znači nužno loše”, govori za Kinofilm talijanska redateljica Alice Rohrwacher, ovogodišnja dobitnica Europske nagrade za dostignuće u svjetskom filmu.
Iako ima tek 44 godina, talijanska redateljica Alice Rohrwacher iza sebe ima impresivnu filmografiju. Toliko impresivnu da je na ovogodišnjoj dodjeli Europskih filmskih nagrada u Berlinu dobila počasnu Europsku nagradu za dostignuće u svjetskom filmu.
A kako je djevojka odrasla u umbrijskom selu Castel Giorgio, u obitelji Talijanke i njemačkog pčelara, odrasla u jednu od najznačajnijih figura europskoga filma? Prema vlastitom priznanju, u djetinjstvu nije imala velikih doticaja s filmom. Seoske dane češće je provodila istražaujući po obiteljskoj farmi s dvije godine starijom sestrom Albom, danas jednom od najcjenjenijih talijanskih glumica, nego što je bila pred ekranom.
Od malena okružena umjetnošću
No, roditelji su nju i sestru od malena okružili umjetnošću. Takav spoj otvorenog pogleda na život i umjetničke senzibilnosti prvo ju je usmjerio na studije književnost i filozofije, što je studirala u Torinu, a zatim i u svijet filma.
Njezin dugometražni igrani prvijenac Corpo Celeste, premijerno prikazan 2011., prati mladu Martu koja se s obitelji vraća na jug Italije te prolazi kroz teško razdoblje u potrazi za vlastitim mjestom usred osobnih, vjerskih i društvenih promjena koje obilježavaju njezin život. Film je premijerno prikazan u Cannesu i bio nominiran za talijanske nagrade David di Donatello.
Bio je to sjajan početak uspješne karijere, koja je iznjedrila niz sjajnih djela, među kojima se ponajviše ističu Sretni Lazzaro i Himera.
S Alice Rohrwacher razgovarali smo povodom dodjele Europskih filmskih nagrada. Pomalo sramežljiva, više puta se ispričala na nešto slabijem engleskom (koji je zapravo jako dobar), ali u odgovorima je vrlo jasna i elokventna.
Jednom ste rekli da je za vas kino neka vrsta arheologije. Kulturne arheologije. Što ste time mislili?
Alice Rohrwacher: Da, potpuno se slažem s tom idejom. Kino za mene jest arheološko istraživanje, ali ne prošlosti, nego sadašnjosti. Radim s ostacima jedne kulture, s fragmentima ideja o društvu, o životu, o sudbini. Kao da pred sobom imamo tragove neke civilizacije i pokušavamo ih složiti u smisleni poredak. Paradoksalno, ti “ostaci” često dolaze iz budućnosti. Film mi omogućuje da ih promatram iz današnjeg trenutka.
Govorili ste i o razlici između ženskog i muškog pripovijedanja. U čemu je ta razlika?
Alice Rohrwacher: Stoljećima žene nisu imale mogućnost javno pripovijedati priče. Priče su se prenosile unutar kuće, privatno, ali ne u javnom prostoru. Kada se taj glas napokon pojavio, bio je radikalno nov. Ženski pogled često djeluje kao pogled stranca, gotovo izvanzemaljski. Dolazi izvana, promatra svijet s distance i zato može ponuditi nešto drugačije. Ne mislim da je taj pogled važan samo za žene. On obogaćuje sve: muškarce, žene i one koji se ne uklapaju u te kategorije.
U vašim filmovima često surađujete s istim kreativnim timom — producentima, direktorima fotografije, glumcima. Koliko su ti “stalni sparing-partneri” važni za vaš proces?
Alice Rohrwacher: Za mene je rad s istim ljudima prilika za promjenu, a ne za ponavljanje. Svaki put kada se ponovno okupimo, kažemo: ovo smo već napravili, pokušajmo nešto drugo. Upravo povjerenje koje postoji unutar dugotrajne suradnje omogućuje da se ide dalje, da se kopa dublje, da se otkrije ono što još nismo vidjeli iza slike.
Koliko je danas teško snimiti film, financijski i produkcijski?
Alice Rohrwacher: Uvijek je teško. Ali teško ne znači nužno loše. Kao penjanje na planinu: naporno je, ali kad dođete na vrh, pogled je dalek.
Problem danas nije samo težina financiranja, nego dominantni narativ koji upija gotovo sav novac. Ostaje vrlo malo prostora za filmove koji žele eksperimentirati. To više nije izazov, to je jednostavno loše stanje.
Često koristite mitološke i religijske figure, poput svetog Franje i Orfeja, kako biste govorili o suvremenim temama i odnosima moći. Zašto mit?
Alice Rohrwacher: Mit mi pomaže osobito u trenucima kada priča postane izrazito dramatična. On mi omogućuje distancu. Umjesto da postanem žrtva drame, mogu se odmaknuti i pogledati je iz drugog kuta. Film nikada nije samo pripovijedanje priče, to je i način gledanja. Mit otvara vrata toj drugoj razini gledanja.
Nakon brojnih nagrada koje ste osvojili, bili ste i članica žirija na velikim festivalima. Kako danas gledate na nagrade?
Alice Rohrwacher: Biti dio žirija uči vas poniznosti. Shvatite koliko su odluke nepredvidive i koliko često nisu “točne”. Neki filmovi djeluju snažno odmah, drugi trebaju vrijeme. Nagrade nisu konačni sud o filmu. No biti u žiriju jest privilegij, to je prilika da s iznimnim ljudima promišljate što kino danas jest.
Odrasli ste u obitelji u kojoj kino nije bilo središnje, ali umjetnost jest. Kako ste vi i vaša sestra došle do filma?
Alice Rohrwacher: Mislim da se do filma ne dolazi nužno kroz film. Može se doći kroz glazbu, slikarstvo, književnost, pejzaže, odnose među ljudima. Sve što postoji u filmu postoji i izvan njega. Odrasle smo okružene umjetnošću, ali ne i idejom “karijere”. Naši roditelji dali su nam osjećaj slobode i nepredvidive budućnosti. Kino je postalo prirodna točka susreta svih tih strasti.
Na početku karijere u što ste najviše vjerovali kao autorica? I je li se to uvjerenje promijenilo?
Alice Rohrwacher: Vjerovala sam, i još uvijek vjerujem, da filmovi ne padaju s neba. Oni rastu iz zemlje. Ideje ne dolaze gotove; one se razvijaju tijekom rada.
Kako rastu, mijenjaju se. Kao biljke. U tom smislu, ista sam osoba kakva sam bila na početku. A istovremeno, svake minute sam drugačija. Obje stvari su istinite.
O autoru
