Redatelj David Michôd donosi ekranizaciju života Christy Martin, žene koja je promijenila lice profesionalnog boksa i preživjela pokušaj ubojstva, odbacivanje, strah i sram. U ovoj prosječnoj biografskoj priči, koja je željela reći mnogo ali se dramaturški rasplinula, Sydney Sweeney pruža iznimnu glumačku izvedbu. Uz nju također treba pohvaliti Bena Fostera i Merritt Wever.
Christy (2025) redatelja Davida Michôda (Kralj/The King, 2019.) donosi ekranizaciju života Christy Martin, žene koja je promijenila lice profesionalnog boksa. Bila je pionirka ženskog profesionalnog boksa, poznata pod nadimkom “Rudareva kći” (Coal Miner’s Daughter). Postala prva žena na naslovnici Sports Illustrateda, prva žena primljena u Kuću slavnih boksa u Nevadi i jedina boksačica koja je nastupala na istoj večeri kad i Mike Tyson.
Fokus na osobnu borbu
Bilo je to 16. ožujka 1996., kada se “Iron Mike” borio protiv Franka Bruna za WBC titulu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji. Martin se tada borila u uvodnoj borbi protiv Deirdre Gogarty. Ta borba bila je brutalna, krvava i iznimno uzbudljiva, što je pokazalo da ženski boks može biti jednako atraktivan i kompetitivan kao muški. Ono što je najbitnije je da to bio prvi put da je ženski boks prikazan u sklopu velikog pay-per-view programa. Nakon te borbe postala je prava medijska senzacija.
Tijekom karijere ostvarila je 49 pobjeda (32 nokautom) u ukupno 59 borbi i osvojila WBC titulu u super velter kategoriji 2009. godine. No, njezin život obilježen je i osobnim traumama. Preživjela je pokušaj ubojstva od strane supruga i trenera Jima Martina, što je dodatno istaknulo njezinu borbu izvan ringa.
Ovaj film, koji je imao svoju svjetsku premijeru 5. rujna 2025. na Toronto International Film Festivalu (TIFF), u sklopu programa Gala Presentations, prati njezin život a scenarij su napisali redatelj Michôda i Mirrah Foulkes, kojoj je ovo dugometražni prvijenac. Film je predstavljen kao biografska drama s fokusom na osobnu borbu, a ne samo sportski uspjeh – u tom smislu sličan je filmu The Smashing Machine: Život u ringu (The Smashing Machine, 2025.) koji prati MMA borca Marka Kerra kroz njegove unutarnje borbe, ovisnost i emocionalne lomove, više nego kroz same pobjede u ringu.
David Michôd režira Christy s emocionalnom distancom, ali i jasnim osjećajem za empatiju. Umjesto da slavi sportske uspjehe, fokusira se na unutarnje lomove i tišinu između udaraca. Film izbjegava klasične trijumfalne narative i umjesto toga istražuje ranjivost, sumnju i strah. Vizualni stil je sirov, gotovo dokumentaristički, s izraženim kontrastom između svjetla ringa i tame privatnog života. Rezultat je intimna biografska drama koja više pripada prostoru osobne ispovijesti nego sportskog spektakla.
Snažne glumačke izvedbe
Ono što se treba odmah istaknuti je da film Christy donosi glumačke izvedbe koje zaslužuju epitet “nokaut” – snažne, precizne i emocionalno slojevite. Sydney Sweeney (Raj/Eden, 2024.) u naslovnoj ulozi ne glumi boksačicu, već ženu u potrazi za vlastitim glasom, što daje filmu dubinu izvan sportskog okvira. Biografski aspekt priče koji se temelji na stvarnim traumama, uspjesima i borbi za preživljavanje, daje mu autentičnost i težinu. Neće biti nezasluženo ako se ime Sydney Sweeney pojavi na listi za Oscar nominacije.
Posebno treba izdvojiti i Bena Fostera (Opasan zavoj/Sharp Corner, 2024.), u ulozi trenera i supruga Jima Martin, koji pruža kompleksan portret čovjeka čija se podrška pretvara u manipulaciju – njegova izvedba balansira između karizme i prijetnje, što dodatno pojačava napetost u odnosu s glavnom junakinjom. Iako je scenarij ponekad na razini predvidljivih obrazaca, on je uspio svoj lik učiniti vrlo uvjerljivim.
Tu je i Merritt Wever (TV serija Severance, 2025.), kao Christyna majka Joyce, koja unosi emocionalnu težinu u film, utjelovljujući hladnoću i nerazumijevanje koje oblikuju unutarnju borbu Christy. Njezina izvedba ima težinu stvarnih odnosa koji ne nude toplinu, nego zid. Ona je suptilno utjelovljenje emotivne nedostupnosti a njezin izgovor dijaloga je precizno odmjeren, gotovo kirurški: svaka riječ nosi funkciju, ali ne i utjehu, što dodatno pojačava osjećaj izolacije glavne junakinje.
Treba reći da je atmosfera 1990-ih vjerno je rekonstruirana kroz kostimografiju, scenografiju i glazbene detalje, bez nostalgičnog uljepšavanja. Film ne pokušava evocirati epohu, već je koristi kao pozadinu borbe za vidljivost u muškom sportu. Njegova vizualna rekonstrukcija 1990-ih u nije puki dekor, već dramaturški alat koji oslikava društveni kontekst u kojem je ženski boks bio marginaliziran.
Dramaturška nedorečenost
Dramaturgija pokazuje znatnu neujednačenost, osobito u prvom satu, gdje se niz ključnih događaja odvija ubrzano i bez predaha. Takav tempo ostavlja malo prostora za razvoj likova, pa emocionalne promjene djeluju naglo i nedovoljno motivirano. Film se oslanja na isticanje ključnih trenutaka, dok nedostaju prijelazi koji bi osigurali kontinuitet i emocionalnu dubinu.
Pripovjedni fokus povremeno oscilira između sportskog spektakla i intimne drame, što stvara dojam zbrkanosti i narušava emocionalni luk. Umjesto da se odluči za jednu dominantnu perspektivu, film pokušava balansirati između stilskih pristupa, ali bez jasne dramaturške logike. Unatoč snažnoj glumačkoj izvedbi, čini se da je propuštena prilika za dublju introspektivnu razradu – priča je zanimljiva, ali nije dovoljno smisleno razrađena.
S obzirom na bogatstvo i kompleksnost stvarne životne priče Christy Martin, šteta je što film ne posvećuje više prostora njezinim odnosima s bivšom djevojkom Rosie (Jess Gabor; Mašina/The Machine, 2023.) i budućom suprugom Lisom (Katy O’Brian; Ljubav i krvoproliće/Love Lies Bleeding, 2024.))). Ti odnosi, koji su u stvarnosti bili ključni za njezinu osobnu emancipaciju i izlazak iz toksičnog braka, u filmu su svedeni na nekoliko kratkih i fragmentarnih scena.
Rosie se pojavljuje kao epizodna figura iz prošlosti, bez jasne emocionalne putanje ili utjecaja na Christyinu transformaciju. Lisa, iako važna za njezin kasniji život, ostaje gotovo simbolična prisutnost, bez stvarne karakterizacije. Također, priča filma preskače trenutke koji bi mogli objasniti kako se Christy emocionalno razvijala iz jednog odnosa u drugi.
Time je propuštena prilika za dublje razumijevanje njezine unutarnje borbe s identitetom, seksualnošću i potrebom za prihvaćanjem. U kontekstu LGBTQ reprezentacije, film ostaje suzdržan, gotovo bojažljiv te ne koristi potencijal koji ti odnosi nose. Umjesto da ih integrira u emocionalni luk Christy, film ih tretira kao fusnote. Takav pristup umanjuje slojevitost priče i ostavlja dojam dramaturške nedorečenosti.
Prosječna biografska priča
Unatoč snažnim glumačkim izvedbama i važnosti teme, Christy ostaje film koji više obećava nego ispunjava. Njegova emocionalna ambicija nije uvijek podržana dramaturškom jasnoćom, što rezultira narativnim rasipanjem. Redateljski pristup Davida Michôda pokazuje senzibilitet, ali ne uspijeva u potpunosti povezati sve slojeve priče. Film se kreće između sportskog spektakla i osobne ispovijesti, ali bez jasne ravnoteže.
Vizualna rekonstrukcija epohe je dojmljiva, ali ne može nadomjestiti dramaturške praznine. Priča o Christy Martin nije samo priča o boksačici, već o ženi koja je preživjela, izborila se za svoje mjesto i zauvijek promijenila sport koji ju je gotovo uništio. Upravo zato je šteta što film ne uspijeva u potpunosti artikulirati njezinu snagu i ranjivost.
Ovako Christy izgleda kao prosječna biografska priča kojom se željelo puno reći, ali se dramaturški to sve negdje pogubilo. Film ne uspijeva u potpunosti artikulirati težinu nasilja koje je Christy Martin preživjela, niti emocionalne posljedice koje su oblikovale njezinu ranjivost. Umjesto da produbi njezinu unutarnju snagu, ostaje na površini, kao da se boji pogledati u tamu iza udaraca. Christy je žena koja je preživjela pokušaj ubojstva, odbacivanje, strah i sram – i upravo ta upornost zaslužuje više od dramaturške skice.
O autoru
