Frankenstein Guillerma del Tora vizualno je raskošan i emocionalno slojevit film koji stilom nadilazi klasične adaptacije. On ne pokušava modernizirati priču na silu, već je čita kroz vlastiti senzibilitet, s naglaskom na empatiju, etiku i emocionalnu izolaciju. Zvjezdanu glumačku ekipu filma sačinjavaju Oscar Isaac, Jacob Elordi, Christoph Waltz i Mia Goth.
Roman Frankenstein ili moderni Prometej (Frankenstein; or, The Modern Prometheus) spisateljice Mary Shelley, koji je objavljen 1818. godine, najčešće se opisuje kao začetnik znanstvene fantastike, no u svojoj srži ostaje roman strave – djelo koje kroz gotičku atmosferu i moralne dileme istražuje granice ljudske ambicije. Njegova mračna meditacija o stvaranju, odgovornosti i osamljenosti nadahnjuje generacije čitatelja, ali i filmaša.
Ostvarenje želje
Frankenstein nije samo priča o stvorenju, već i o njegovu tvorcu – znanstveniku koji zanemaruje posljedice vlastitih postupaka. Filmski svijet brzo je prepoznao snagu Shelleyine vizije. Tako je Frankensteinovo čudovište postalo je jedno od najprepoznatljivijih lica horora – simbol straha, tuge i nesporazuma. Prva ekranizacija, kratki film od 16 minuta, datira iz 1910. čiju režiju i scenarij potpisuje J. Searle Dawley a glavnu ulogu tumačio je Charles Oglea.
No, Frankenstein postaje prava ikona 1931. godine. U tom filmu, Boris Karloff utjelovljuje čudovište s tolikom snagom i nijansom da ono postaje univerzalni arhetip. Karloff ga je kasnije glumio još dva puta – Karloff ga je kasnije glumio još dvaput – u filmovima Frankensteinova nevjesta (Bride of Frankenstein, 1935.) i Frankensteinov sin (Son of Frankenstein, 1939.). Njegova interpretacija ostaje nenadmašna, čak i kad se mijenjaju generacije i žanrovski okviri.
Roman Mary Shelley još u djetinjstvu je opčinio i slavnog meksičkog redatelja, trostrukog oskarovca, Guillerma del Tora (Oblik vode/The Shape of Water, 2017., Pinokio/Guillermo del Toro’s Pinocchio, 2022.). Stavio ga je na svoju listu želja naslova koje mora jednog dana ekranizirati. To mu je napokon i uspjelo, a njegovo viđenje klasika možete odnedavno pogledati na streaming platformi Netflix.
Radnja filma prati Victora Frankensteina (Oscar Isaac), mladog znanstvenika odgojenog pod strogim nadzorom oca Leopolda (Charles Dance), koji od rane mladosti pokazuje interes za granice života i smrti. Nakon smrti majke, Victor se sve više povlači u svijet znanosti, gdje pronalazi mentora u ekscentričnom Henrichu (Christoph Waltz), čovjeku koji dijeli njegovu viziju oživljavanja mrtvih.
Vizualno raskošan film
Povratak mlađeg brata Williama (Felix Kammerer), zaručenog za Elizabeth (Mia Goth), dodatno destabilizira Victora, koji sve više uranja u eksperimentiranje. Koristeći znanje o anatomiji i električnoj energiji, Victor stvara Stvorenje (Jacob Elordi). No, suočen s vlastitim djelom, Victor reagira strahom i odbacivanjem, pokušavajući uništiti ono što je stvorio. Stvorenje, ranjeno i zbunjeno, kreće na put otkrivanja samog sebe, ali i osvete, suočavajući se s ljudskom okrutnošću i vlastitim identitetom.
Del Torov Frankenstein vizualno je raskošan i emocionalno slojevit film koji stilom nadilazi klasične adaptacije. Kroz pažljivo komponirane kadrove, on u njemu istražuje odnos stvaratelja i stvorenog, te granice između znanosti, etike i empatije. Film je sniman s naglaskom na gotičku estetiku, simetriju i kontrast svjetla i tame a vizualni elementi koji podsjećaju na njegov raniji rad, posebno Crimson Peak (2015.). Definitivno je riječ o jednom od najstiliziranijih filmova godine, s raskošnim scenografijama i dojmljivom upotrebom prostetike i kostima.
Vizualna paleta filma osmišljena je s jasnom emocionalnom funkcijom. Boje u filmu nisu dekorativne, već služe kao emocionalni kod – toplina u scenama boli sugerira da čudovište nije hladno, već svijet oko njega. Hladne scene nisu plave i sterilne, već obojene jantarom, crvenim odsjajem i zlatnim tonovima. Takav pristup stvara dojam da i priroda suosjeća sa Stvorenjem, umjesto da ga odbacuje. Tako svjetloplave uniforme mornara u zaleđenom okružju kontrastiraju s toplim tonovima koji ga prate, čime se vizualno naglašava sukob između institucionalne hladnoće i unutarnje intime.
Haljine, prostori i rekviziti – baršun, svijeće, drvo – evociraju gotičku atmosferu, ali bez hladnoće i distance. Del Toro ne prikazuje dvorce kao simbole moći, već kao metafore rana. Oni su monumentalni, ali krhki. Upravo ta vizualna empatija prema izopćenima ono što razlikuje del Torov pristup od većine prethodnih adaptacija. Stvorenje nije prikazano kao prijetnja, već kao biće oblikovano za empatiju.
Struktura od tri dijela
Film je koncipiran u tri jasno razgraničena dijela, koji zajedno prate emocionalni i moralni put glavnog junaka. Prvi dio fokusira se na Victorovo djetinjstvo i formativne gubitke (smrt majke, odnos s ocem i ranu fascinaciju granicama života i smrti). Drugi dio prikazuje njegovu znanstvenu opsesiju i stvaranje Stvorenja, uz istovremeno zaoštravanje obiteljskih i emocionalnih tenzija. U tom segmentu film dostiže vrhunac u vizualnoj ekspresiji i tematskoj gustoći.
Treći dio prati posljedice stvaranja: odbacivanje, osvetu i moralni slom, kako Stvorenja, tako i njegova tvorca. Ova struktura omogućuje del Toru da postupno gradi atmosferu i emocionalni naboj, ali i da svakom dijelu pristupi s drugačijim ritmom i tonom. Trodijelna forma tako ne služi samo dramaturgiji, već i reflektira unutarnji raspad glavnog lika – od znanstvenika, preko stvoritelja, do čovjeka suočenog s vlastitim granicama.
No, unatoč jasnoj strukturi, kvaliteta pojedinih dijelova nije ravnomjerno raspoređena. Prvi čin ostaje najslabiji a najveća mu je mana što pokušava brzo uspostaviti svijet, likove i ton, ali dramaturški djeluje tanko. Središnji dio donosi više napetosti i vizualne gustoće, no balansira između gotike i filozofije, ne uvijek uspješno. U tom segmentu del Toro oscilira između introspektivnog i ekspresivnog, tražeći ravnotežu između ideje i atmosfere.
Završni čin najdojmljiviji je, jer napokon dolazi do emocionalne srži: što znači biti stvoren, a ne rođen; tražiti oca, a nalaziti prazninu. U tim scenama film konačno artikulira temeljne ideje koje je ranije samo naznačivao. Tu moramo reći da je blagi dojam da vrhunac dolazi kasno, nakon što su prethodni dijelovi predugo balansirali između stila i sadržaja, ostavljajući ključne odnose nedovoljno razrađenima.
Suosjećanje a ne strah
Izgled Stvorenja u del Torovoj verziji odstupa od klasičnih prikaza – glatka koža, ukočeni pokreti i odsutnost izraza stvaraju dojam androidske hladnoće. Takva sterilnost nije slučajna, ona vizualno naglašava da je Stvorenje “napravljeno“, a ne “rođeno“. U tom pristupu leži i emocionalna hladnoća – Stvorenje ne izaziva strah, nego nelagodu, kao da je prisutno, ali bez unutarnje težine.
Njegova pojava više podsjeća na biomehanički artefakt nego na tragičnu figuru, što će kod nekih gledatelja zasigurno izazvati određenu distancu. Tek kako film odmiče, ta ukočenost počinje pucati: pokreti postaju mekši, pogled traži kontakt, a prisutnost dobiva dubinu. Posredno je to metafora za put stvorenja od objekta do subjekta, odnosno, od neprirodno stvorenog bića prema onome koje traži smisao.
Za razliku od klasičnih prikaza čudovišta kao prijetnje, ovdje ono postaje figura tuge, čežnje i neizgovorene potrebe za pripadanjem. Del Toro ne pokušava izazvati strah, već suosjećanje te u tome uspijeva više nego većina prethodnih verzija. Del Torovo Stvorenje je možda najtoplije u povijesti filmskih adaptacija i to ne po izgledu, već po emociji. Ono je tragično, ne traži osvetu nego smisao.
Za glumački izvedbu Oscara Isaaca (Dina/Dune: Part One, 2021.) kao Victor Frankenstein donosi nijansiranu, introspektivnu izvedbu čovjeka rastrganog između genijalnosti i krivnje. Njegov Victor nije karikatura “ludog znanstvenika”, već figura koja se urušava pod težinom vlastitih odluka. Jacob Elordi (Saltburn, 2023.) kao Stvorenje pruža duboko emotivnu interpretaciju a Mia Goth (MaXXXine, 2024.) unosi tihu prisutnost i emocionalnu napetost, iako njezin lik ostaje dramaturški ograničen. Što se tiče dvostukog oskarovca Christopha Waltza (Nemilosrdni gadovi/Inglorius Bastereds, 2009., Odbjegli Django/Django Unchained, 2012.) , on donosi prepoznatljivu hladnu karizmu, ali dojam je da je njegov lik više funkcionalan nego tematski ključan.
Vjeran temeljnoj ideji
Frankenstein scenariste i redatelja Guillerma del Tora svoju je svjetsku premijeru imao na filmskom festivalu u Veneciji, gdje je izazvao podijeljene, ali uglavnom pozitivne reakcije. Prije dolaska na Netflix, prikazan je i na festivalima u Torontu i Busanu, potvrđujući status jednog od najiščekivanijih naslova godine.
Unatoč vizualnoj raskoši i snažnoj glumačkoj postavi, film ima svoje primjetne mane – dramaturgija je neravnomjerna, a pojedine tematske linije ostaju nedovoljno razrađene. U njemu se Del Toro se ne oslanja na horor efekt ni akciju, već na atmosferu i emocionalnu tenziju. Njegova interpretacija romana Mary Shelley ostaje vjerna temeljnoj ideji: stvaranje nosi odgovornost, a osamljenost oblikuje identitet.
Film ne pokušava modernizirati priču na silu, već je čita kroz vlastiti senzibilitet, s naglaskom na empatiju, etiku i emocionalnu izolaciju. Del Toro ne nudi konačne odgovore, već postavlja pitanja o stvaranju, pripadanju i granicama kontrole. Iako je podužeg trajanja (150 minuta) film zadržava pažnju zahvaljujući vizualnoj dosljednosti i tonalnoj jasnoći. Sve u svemu, ovaj Frankenstein možda nije revolucionaran, ali je promišljen i dosljedan u svojoj viziji. I kao takav, zaslužuje preporuku – ne zato što impresionira, već zato što ostaje vjeran onome što želi reći.
O autoru
