28 godina kasnije 2. dio: Hram lubanja u mnogočemu nadmašuje prvi film i tematski je najhrabriji dosad. Put koji prikazuje doista je ekspedicija u pakao raspadnutog društva, ogoljena do razine čiste ljudske tame. Franšiza je njime čvrstim korakom zakoračila u novo doba. Režiju potpisuje Nia DaCosta, a u glavnim ulogama briljiraju maestralni Ralph Fiennes i razigrani Jack O’Connell.
Samo sedam mjeseci nakon povratka u svijet zaraženih, stigao je i drugi dio filma 28 godina kasnije (28 Years Later, 2025.), 28 godina kasnije 2. dio: Hram lubanja (28 Years Later: The Bone Temple, 2026.), koji je najavljivan kao završni dio započete trilogije ali i kao prvi dio nove. Ovoj brzini se ne treba čuditi jer je film sniman odmah nakon prvog, u gotovo neprekinutom produkcijskom ciklusu. Danny Boyle i Alex Garland od početka su inzistirali na kontinuitetu tona, ritma i glumačke energije, pa je back‑to‑back pristup bio logičan izbor.
Pravovremeni nastavak
Trilogija je unaprijed isplanirana kao cjelina, s jasnim narativnim i vizualnim smjerom. Logistički, takav model je brži i znatno jeftiniji, posebno kod projekata koji dijele lokacije, timove i tehničku infrastrukturu. Glumci su ostali u formi i likovima, što je omogućilo prirodan prijelaz između filmova bez gubitka intenziteta. Produkcija je tako zadržala momentum koji je prvi film ponovno probudio u publici. Rezultat je nastavak koji dolazi izravno iz istog kreativnog daha, bez uobičajenog višegodišnjeg zastoja između poglavlja.
U konačnici, odluka o snimanju filmova u kontinuitetu pokazala se potpuno ispravnom. Prvi dio je u kinima ostvario vrlo solidan rezultat na kino blagajnama – na budžet od oko 60 milijuna dolara zaradio je preko 151 milijun, potvrđujući da publika nije zaboravila serijal unatoč dugoj pauzi. Taj financijski uspjeh dao je dodatni legitimitet cijelom projektu i otvorio prostor za brzi nastavak. Studio je tako izbjegao višegodišnji zastoj koji bi mogao oslabiti interes, a istovremeno je iskoristio svježi val entuzijazma koji je prvi film pokrenuo. Sve to učinilo je drugi dio prirodnim i pravovremenim nastavkom, a ne zakašnjelim dodatkom.
Priča filma nastavlja se točno tamo gdje je stao 28 godina kasnije. Mladi Spike (Alfie Williams) zaglavio je s bandom ubojica odjevenih poput zloglasnog Jimmyja Savilea (jedan od najgorih seksualnih predatora u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva, s više od 500 prijavljenih žrtava, uključujući djecu i ranjive osobe). Vođa bande, Sir Lord Jimmy Crystal (Jack O’Connell), nudi mu priliku da postane jedan od njegovih “Prstiju”, sedmorice sljedbenika koji se svi zovu Jimmy. No da bi to ostvario, Spike mora ubiti jednog od njih, pa se u napuštenom vodenom parku suočava s mnogo većim i starijim mladićem — i čistom srećom uspijeva preživjeti.
Ubrzo nakon toga, banda upada na jedno izolirano seosko imanje i pruža “milost” svima koje zatekne — sadističko iživljavanje nad nedužnim ljudima. Tijekom tog čina upoznajemo se s Crystalovom fanatičnom verzijom sotonizma koja oblikuje svaki njegov postupak. On vjeruje da je svijet pogođen virusom bijesa trenutak kada je Sotona pustio svoje demone na Zemlju, te da je njegova zadaća slijediti volju “mračnog oca” tako što će mučiti i ubijati sve na koje na svom putu naiđe.
Filozofski najambiciozniji
U međuvremenu, dr. Kelson (Ralph Fiennes) stvara neobičnu vezu s jednim od zaraženih, Samsonom (Chi Lewis‑Parry), te uspijeva doznati ključne informacije o tome kako infekcija djeluje na ljudski um i kako bi se mogla liječiti. skoro neki od “Prstiju” u Kelsonu prepoznaju samog Sotonu, što dovodi do njihova prvog susreta, ali i do još napetijeg završnog obračuna u Kelsonovom “Hramu lubanja”.
Ovaj nastavak režirala je Nia DaCosta (Marveli/The Marvels, 2023., Candyman, 2021.), čime je serijal prvi put dobio autoricu s izrazito prepoznatljivim stilom i interesom za psihološke i društvene teme. Alex Garland je, dakako, potpisnik scenarija. DaCostin pristup unosi novu energiju u franšizu, naglašavajući filozofiju raspada, kultove i ekstremizam više nego ikad prije. Rezultat je film koji se nameće kao filozofski najambiciozniji u serijalu, s naglaskom na emocionalnim i psihološkim posljedicama dugotrajnog kolapsa, a ne na pukom preživljavanju.
Film vrlo jasno sugerira da u svijetu bez struktura ljudi ne traže samo sigurnost, nego i vjerovanje koje će im dati privid smisla. Sir Jimmyjev sotonizam pritom funkcionira kao izopačena zamjena za zakon, obitelj i moral, a ritualizirano nasilje postaje način da se kaosu nametne narativ. Put koji film prikazuje doista je ekspedicija u pakao raspadnutog društva, ogoljena do razine čiste ljudske tame.
Ipak, unutar te brutalnosti ostaju sitni tragovi nade, najviše kroz likove koji pokušavaju razumjeti zaražene umjesto da ih samo unište. Proširenje mitologije virusa bijesa, osobito kroz Kelsonovu liniju, otvara intrigantnu ideju da je virus jednako psihološki koliko i biološki fenomen, iako film ne uspijeva uvijek ujednačiti tu ambiciju s vlastitom narativnom divljinom. Kao što je već bilo jasno još u prvom dijelu, zombiji su ovdje tek usputne figure, dok pravo i istinsko zlo ne dolazi od njih, nego od ljudi koji u kaosu pronalaze vlastiti kult.
Vizualno odvažniji
Ralph Fiennes kao Kelson je maestralan. Možemo reći da je njegov lik u ovom nastavku dobio potpunu sliku. On glumi s potisnutom tjeskobom koja filmu daje gotovo cerebralnu protutežu njegovoj brutalnoj površini; njegova suzdržanost i preciznost čine svaki njegov pogled i svaku rečenicu težima nego što jesu. Svojom duhovitošću, mudrošću/filozofijom on naprosto dominira filmom.
Razigran je i Jack O’Connell (Grešnici/Sinners, 2025.), kao sotonski vođa Jimmy Crystal, ide u suprotnom smjeru – njegova izvedba je divlja, nepredvidiva i vrlo provokativna, kao da lik stalno oscilira između karizme i potpunog raspada. U toj eksplozivnoj kombinaciji sirove energije i potpunog gubitka kontrole, O’Connell stvara lik koji je istodobno magnetičan i zastrašujući, jedan od onih negativaca koji će se pamtiti.
Svakako moramo spomenuti i vizualni identitet filma koji je vrlo upečatljiv i počiva na kombinaciji sirove, gotovo dokumentarističke estetike i iznenađujuće stiliziranih kompozicija koje stvaraju stalnu napetost između realizma i noćne more. Korištenje iPhone kamera u širokom formatu daje kadrovima nervoznu, pulsirajuću energiju, kao da gledamo svijet koji se raspada u stvarnom vremenu.
Unatoč toj grubosti, film je iznenađujuće promišljen u načinu na koji gradi atmosferu – svjetlo, boja i pokret kamere uvijek služe emocionalnom stanju likova. Akcijske sekvence imaju gotovo ritualnu kvalitetu, zahvaljujući montaži koja kombinira frenetične rezove s hipnotičkim zadržavanjima na ključnim detaljima.
Film često koristi široke kadrove devastiranih prostora kako bi naglasio osjećaj izolacije, ali ih kontrira klaustrofobičnim interijerima koji pojačavaju psihološku napetost. Estetika je istodobno prljava i elegantna, kao da film želi pokazati da se i u raspadu može pronaći određena vrsta ljepote. Sve zajedno, tehnički pristup daje filmu identitet koji je hrabriji i vizualno odvažniji od prethodnih nastavaka, ali i usklađen s njegovom filozofijom raspada.
Čvrsti korak u novo doba
U konačnici, možemo reći da je u 28 godina kasnije 2. dio: Hram lubanja mnogočemu nadmašio prvi film, ponajprije u načinu na koji promišljeno razvija temeljne ideje koje je serijal već postavio. Tematski je najhrabriji dosad, ne bojeći se zaroniti u kultove, rituale, ekstremizam i filozofiju raspada društva. Nekima će se taj pristup činiti previše kaotičnim ali taj kaos ovdje ima jasnu strukturu i svrhu. Tu je važno naglasiti da vrlo svjesno koristi radikalnost kao alat za produbljivanje svijeta, a ne kao puku provokaciju.
Završnica filma koju nam pruža redateljica Nia DaCosta je iznimno snažna, dramaturški precizna i emocionalno nabrijana i ostavlja gledatelja u stanju napetog iščekivanja. Posebno se izdvaja Fiennesov performans u sceni uz hit The Number of the Beast legendarne heavy metal grupe Iron Maiden, trenutak koji gotovo prelazi u kultni status. To je ujedno i pokazatelj koliko je ovaj nastavak siguran u vlastiti identitet i spreman riskirati.
Unatoč otvorenom kraju film djeluje zaokruženo, kao poglavlje koje zna kamo ide i što želi reći. Sam kraj donosi i dodatnu intrigu pojavom Cilliana Murphyja, čime se otvara prostor za još ambiciozniji nastavak. A nama preostaje samo čekati na njega, jer je jasno da je pred nama serijal koji tek ulazi u svoju najzanimljiviju fazu. Ovim nastavkom franšiza je definitivno zakoračila u novo doba, sigurnim, odvažnim i čvrstim korakom.
O autoru
