Prvog dana ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa popratili smo tri iznimno zanimljiva dokumentarca. Jedan će vas šokirati, ali i jasno pokazati što znači biti čovjek u punom smislu riječi; drugi otkriva da se klimatske promjene ne događaju svima jednako; a treći donosi priču o ženi koja probija put drugima, ali i o društvu koje se opire svakom pomaku.
Misija (The Mission, 2025.); Režija: Mike Lerner
Film Misija, koji su snimila dva člana medicinskog tima dr. Mohammeda Tahira, bilježi sirovu i nefiltriranu stvarnost bolnica u Gazi, gdje liječnici rade usred urušavanja zgrada i neprestanih bombardiranja. U najmračnijim danima palestinskog genocida priznati britansko‑irački neurokirurg dr. Mohammed Tahir kreće na svoju treću humanitarnu misiju u Gazu. Ovaj aktualan i nepokolebljiv dokumentarac istodobno je svjedočanstvo ljudskog suosjećanja i povijesni zapis hrabrosti u jeku nemjerljive katastrofe.
Slika tragedije koju svijet rijetko vidi
Odmah treba reći da dokumentarac Misija donosi stvarne, nefiltrirane prizore rata, scene koje mogu biti izrazito uznemirujuće, uključujući ranjenu i mrtvu djecu. On ne pokušava ublažiti brutalnost stvarnosti, nego je prikazuje onako kako se odvija: u operacijskim salama koje se tresu od eksplozija, na hodnicima prepunim ljudi koji čekaju pomoć i u trenucima kada liječnici moraju donositi odluke koje nijedan čovjek ne bi trebao donositi.
U središtu svega stoji dr. Mohammed Tahir, čija se prisutnost pretvara u moralni kompas filma – čovjek koji se vraća u Gazu iako zna da je odvojen od obitelji, i koji u nemogućim uvjetima izvodi zahvate koji spašavaju živote. Njegova smirenost, stručnost i upornost nose film jednako snažno kao i slike razaranja koje ga okružuju. Misija tako postaje portret liječnika koji djeluje na rubu izdržljivosti, ali i portret sustava koji se raspada pred kamerom, ostavljajući gledatelja bez daha pred razmjerima tragedije koju svijet često ne vidi.
U tom smislu, Misija djeluje gotovo kao dokumentarni pandan filmu Glas Hind Rajab (The Voice of Hind Rajab, 2025.) – ako je Hindin glas bio očajnički vapaj iz mraka, onda Misija razotkriva stvarnost koja stoji iza tog glasa. Dok jedan film bilježi posljednje minute djeteta izgubljenog u ratnom kaosu, drugi prikazuje sustav koji se svakodnevno urušava pod težinom istih okolnosti, dajući potpuniju sliku tragedije koju svijet rijetko vidi.
Jedan od najtežih trenutaka u filmu vezan je uz djevojčicu Mariam, teško ranjenu u jednom od izraelskih napada, kojoj dr. Tahir pokušava spasiti ruku nizom operacija izvedenih u uvjetima koji jedva zaslužuju naziv bolničkih. Zbog nje produžuje svoj boravak u Gazi, nadajući se da će joj vratiti barem dio djetinjstva koje joj je rat oduzeo. Unatoč svim naporima, ruka je na kraju morala biti amputirana – trenutak koji otkriva razmjere tragedije, ali i dubinu liječnikove predanosti.
Nova misija dr. Tahira
Treba istaknuti da je Misija film o čovjeku koji u najgorim okolnostima pokazuje što znači biti čovjek. Dr. Mohammed Tahir djeluje kao da nosi teret cijelog svijeta, ali nikada ne gubi smirenost, empatiju ni profesionalni fokus. Njegova prisutnost u filmu nadilazi ulogu liječnika: on postaje simbol moralne hrabrosti, netko tko se vraća u ratnu zonu ne zato što mora, nego zato što vjeruje da je dužnost pomagati onima koji nemaju nikoga drugog. U njegovim postupcima nema patetike ni heroizma – samo tiha, odlučna, uporna i gotovo tvrdoglava posvećenost ljudskom životu. Upravo ta posvećenost pretvara Misiju u priču o ljudskosti koja opstaje ondje gdje se sve drugo urušava.
Spomenimo da je nakon projekcije upriličen kratki razgovor s producentom filma Martinom Herringom i Michaelom Lernerom, koji je i redatelj filma. Oni su naglasili da je Misija dokument vremena, snimljen u trenutku kada je pristup Gazi drastično ograničen i kada se velik dio stvarnosti ne vidi zbog cenzure i informacijske blokade. Upravo zato film nosi težinu svjedočanstva iznutra, nastalog u okolnostima u kojima je dokumentiranje postalo čin hrabrosti.
Također, dotaknuli su se i sudbine djevojčice Mariam, koja u jednom trenutku filma kaže da više ne želi biti ni u bolnici ni u Gazi – jedan od najpotresnijih trenutaka cijelog dokumentarca. Producenti su rekli da je nedavno uspjela stići u Veliku Britaniju. Što se tiče dr. Tahira, potvrdili su da su mu izraelske vlasti zabranile ulazak u Gazu, kao i liječnicima organizacije FAJR Scientific, koja je ranije organizirala humanitarne misije. Nakon toga dr. Tahir osnovao je vlastitu humanitarnu organizaciju i trenutno se nalazi na misiji u Libanonu.
Crna voda (Black Water, 2025.); Režija: Natxo Leuza
Crna voda je dokumentarac koji vrlo jasno pokazuje da klimatske promjene ne pogađaju sve jednako, a Bangladeš je među njihovim najvećim žrtvama. Procjenjuje se da će do 2050. godine imati otprilike 220 milijuna stanovnika, a velik dio njegova teritorija bit će trajno potopljen. Procjene govore o prisilnom raseljavanju između 20 i 30 milijuna ljudi, što bi mogla postati najveća masovna migracija u ljudskoj povijesti.
U tom kontekstu redatelj Natxo Leuza prati nekoliko isprepletenih sudbina koje zajedno tvore portret zemlje na rubu sloma. Prati Lokhi, ženu koja nakon ponovljenih poplava napušta svoj dom, ostavljajući muža i kćer, i odlazi u Dhaku u potrazi za poslom i sigurnošću. Tu je i šutljivi, marljivi radnik čija migracija prema gradu otkriva brutalnu stvarnost odlaska – prizore ljudi koji se guraju za mjesto u vlaku, penju na krovove i riskiraju život samo da bi pobjegli iz potopljenog kraja. Konačno, film prati i radio‑voditeljicu koja neumorno upozorava na ekološku katastrofu i rastuću humanitarnu krizu, dajući glas onima koji ga inače nemaju.
Leuza iz tih osobnih priča gradi politički i ekološki alarm, dokumentarac koji ne dopušta gledatelju da se skloni u udobnu distancu. Njegova kamera bilježi ekstremno siromaštvo, potplaćenu radnu snagu i poplave koje iz dana u dan brišu živote, stvarajući sliku zemlje koja se doslovno raspada pred očima. Najpotresnije su scene migracije, u kojima se kolektivna borba za opstanak pretvara u kaotičnu, gotovo nadrealnu svakodnevicu.
Film pritom ne poseže za senzacionalizmom, nego gradi tihu, ali razornu atmosferu u kojoj brojke iz press materijala dobivaju ljudska lica. U toj kombinaciji intimnog i sistemskog, Crna voda postaje više od dokumenta – postaje ogledalo svijeta koji se ubrzano mijenja, a najranjiviji plaćaju cijenu. Redatelj koristi ritam i slike kako bi prikazao raspad zajednica bez potrebe za naracijom ili objašnjavanjem. Kada film postavi pitanje kamo će milijuni ljudi otići kad Dhaka više ne bude mogla primati nove stanovnike, postaje jasno da se radi o krizi koja se tiče cijelog svijeta, ne samo Bangladeša.
No, redatelj ovim svojim ostvarenjem ne nudi rješenja ni utjehu – njegova snaga leži upravo u tome što nas ostavlja u nelagodi, svjestan da je riječ o krizi koja se više ne može zaustaviti, nego tek dokumentirati. Ovaj dokumentarac gotovo pesimističnim tonom sugerira da se pred nadolazećim valom raseljavanja više ne postavlja pitanje “kada”, nego “kako ćemo ga preživjeti”.
Crna voda djeluje kao upozorenje svijetu koji još uvijek vjeruje da se klimatske katastrofe događaju negdje drugdje, daleko od nas, iako se njihovi odjeci već osjećaju globalno. Redatelj Natxo Leuza jasno pokazuje da će se posljedice urušavanja Bangladeša preliti preko granica, podsjećajući da nijedna zemlja neće moći ostati izvan dosega onoga što slijedi.
Lomeći prepreke (Cutting Through Rocks, 2025.); Režija: Sara Khaki, Mohammadreza Eyni
Lomeći prepreke prati Saru Shahverdi, razvedenu bivšu primalju i strastvenu motociklisticu koja postaje neočekivana liderica u svom konzervativnom selu na sjeverozapadu Irana. Kao prva žena ikada izabrana u lokalno vijeće, Sara odlučuje prekinuti dugogodišnji ciklus praznih obećanja i pasivnosti koji su nametali muškarci prije nje. Žestoka i beskompromisna, ona se zalaže za hrabre reforme – od podučavanja tinejdžerica vožnji motocikla do osporavanja dječjih brakova i borbe za vlasništvo nad zemljom za žene – otvoreno prkoseći političkom i vjerskom poretku zemlje u kojoj su žene i dalje bića drugog reda.
Sara Shahverdi u filmu se pojavljuje kao iznimno snažna i karizmatična protagonistkinja, žena koja prkosi pravilima zajednice u kojoj je odrasla. Kao prva žena izabrana u lokalno vijeće, ulazi u prostor koji je desetljećima bio rezerviran isključivo za muškarce. Njezina energija, izravnost i upornost nose film, ali i otkrivaju cijenu koju plaća svaka žena koja se usudi mijenjati ustaljeni poredak. Film ju prati u trenucima odlučnosti, ali i u trenucima sumnje, čime se stvara intiman portret žene koja se ne boji sukoba, ali se boji nepravde.
U pozadini njezine borbe stoji ruralni Iran, prostor u kojem tradicija, religija i patrijarhat određuju granice svakodnevnog života. Ovaj dokumentarac jasno pokazuje kako se društvene norme utiskuju u sve – od obiteljskih odnosa do političkih odluka. Sara se suprotstavlja dječjim brakovima, nejednakom vlasništvu nad zemljom i nepisanim pravilima koja žene guraju u drugi plan. Njezina borba nije samo politička, nego i duboko osobna, jer svaki njezin korak izaziva otpor i sumnju u zajednici.
Kamera u Lomeći prepreke često promatra iz pozadine, dopuštajući da se značenja stvaraju kroz geste, prostore i tihe trenutke, a ne kroz objašnjenja. Motiv vrata i kamena, koji se pojavljuje već u uvodu, funkcionira kao jasna metafora prepreka koje Sara mora doslovno i simbolički rezati da bi otvorila prostor za žene u svojoj zajednici.
Ruralni pejzaži Irana snimljeni su s osjećajem za teksturu i težinu svakodnevice, pokazujući kako prirodni okoliš i društvene strukture zajedno oblikuju živote ljudi. Redatelji bilježe fizički rad, prašnjave ceste, improvizirane radionice i kućanstva kao vizualne dokaze sustava koji se održava kroz tradiciju i nevidljiva pravila. U toj kombinaciji promatračke kamere i snažnih vizualnih simbola, film stvara atmosferu u kojoj se Sarina borba čita i kroz prostor, i kroz tijelo, i kroz samu materiju svijeta koji je okružuje.
Sarina priča otkriva kako se sustav održava ne samo zakonima, nego i strahom, pritiskom i društvenim očekivanjima. Ovo ostvarenje redateljskog dvojca Sare Khaki i Mohammadreza Eynija tako postaje dokument o ženi koja probija put drugima, ali i o društvu koje se opire svakom pomaku.
O autoru
