Petog dana ZagrebDoxa pogledali smo priču o izdržljivosti domorodačke zajednice suočene s prijetnjama te intimni portret dvojice braće čiji se odnos lomi pod vlastitim teretima.
Yanuni (2025.); Režija: Richard Ladkani
Filmski portret Jume Xipaie, domorodačke poglavice iz brazilske Amazonije koja se iz udaljenog sela uzdiže na prve crte borbe za klimatsku pravdu. Nakon što je preživjela šest pokušaja atentata, imenovana je prvom brazilskom tajnicom za prava domorodačkih naroda. Njezin suprug, savezni agent IBAMA-e, vodi opasne operacije protiv ilegalnih rudara zlata. Dok se Juma se bori s političkom moći, rastućim prijetnjama i nadolazećim majčinstvom, prisiljena je suočiti se s osobnom cijenom otpora. Ovo je istovremeno intiman i epski dokumentarac, koji je snažna priča o domorodačkom suverenitetu, ljubavi i aktualnoj borbi za zaštitu planeta koji zovemo domom.
Dvije priče
Yanuni je nesumnjivo snažan film koji vrlo jasno pokazuje razmjere devastacije amazonske prašume i njezine posljedice na globalnu klimu. Film ne ostaje na razini lokalne priče, nego stalno podsjeća da se uništavanje Amazone prelijeva na cijeli planet. Borba Jume Xipaye protiv ekocida dobiva dodatnu težinu jer dolazi iz zajednice koja je prva na udaru klimatskih promjena.
Ovaj dokumentarac jasno pokazuje da je borba za klimatsku pravdu istodobno i borba za ljudska prava autohtonih naroda. Intimni trenuci s Jumom otkrivaju emocionalnu cijenu aktivizma, posebno kada se suočava s prijetnjama, političkim pritiscima i vlastitim sumnjama. Film je strukturiran u dvije priče – prva prati njezin politički i osobni put, a druga prelazi na obiteljsku dinamiku i njezinu svakodnevicu.
Ta podjela stvara zanimljiv kontrast između javne figure koja se bori protiv sustava i privatne osobe koja pokušava sačuvati normalnost. U oba dijela film ostaje izrazito emotivan, ali nikada ne gubi iz vida širi kontekst ekološke katastrofe. Juma se prikazuje kao osoba koja istodobno nosi teret zajednice i vlastite dvojbe, što filmu daje dodatnu dubinu. Ovo je dokumentarac koji uspijeva spojiti političku hitnost i intimnu priču, bez gubitka jasnoće o tome što je u njegovu središtu – borba za opstanak jednog svijeta.
Druga priča filma prebacuje fokus s Jume na njezina supruga, saveznog agenta koji sudjeluje u opasnim operacijama protiv ilegalnih rudara zlata. Kroz njegovu perspektivu film otkriva svakodnevni rizik s kojim se suočavaju pripadnici IBAMA‑e, institucije koja je često prva meta kriminalnih skupina. Intimni trenuci između supružnika pokazuju kako se profesionalni stres prelijeva u privatni život i oblikuje njihovu obiteljsku dinamiku.
Dolazak djeteta dodatno naglašava emocionalni teret koji oboje nose, ali i razliku između javne borbe i privatne ranjivosti. U tim prizorima film dobiva mekši, osobniji ton, no istodobno gubi dio političke oštrine koja dominira prvim dijelom. Priča supruga funkcionira kao nužan kontrapunkt, ali nema istu narativnu snagu kao Jumin politički put. Unatoč tome, ovaj segment pruža važan uvid u to kako se borba za Amazonu vodi i unutar obitelji, a ne samo na terenu. Taj dio tako zaokružuje sliku života aktivista, pokazujući da se posljedice ekocida ne mjere samo u izgubljenoj šumi, nego i u svakodnevnim strahovima i odlukama onih koji se protiv njega bore.
Borba koja se tiče svih nas
Završni dio filma ostavlja dojam da se fokus postupno premješta s analitičkog okvira na emocionalni doživljaj protagonista. Umjesto jasnog zaključka, film bira otvoreniji pristup koji naglašava dugotrajnost sukoba oko Amazone. U tim scenama vidljivo je da se osobna i politička razina više ne razdvajaju, nego se preklapaju do mjere u kojoj postaju nerazdvojive.
Emocionalni naboj je snažan, ali završne scene djeluju nešto raspršenije i manje precizno usmjerene. Redatelj Richard Ladkani ne nudi jednostavne zaključke, nego prikazuje složenost situacije u kojoj se nalaze protagonisti. Završetak djeluje upozoravajuće, ali ne i beznadno, jer pokazuje da postoje ljudi spremni preuzeti rizik i odgovornost. Yanuni je jedan od onih (snažnih) dokumentaraca koji vas potiču na razmišljanje i jasno pokazuje da se borba za Amazonu tiče svih nas, ne samo onih koji u njoj žive. Spomenimo na kraju da je jedan od producenata filma i Leonardo DiCaprio, dugogodišnji zagovornik zaštite okoliša i autohtonih prava, čime Yanuni dodatno dobiva globalnu vidljivost i aktivističku težinu.
Bolje poludjeti u divljini (Raději zešílet v divočině); Režija: Miro Remo
Film prati blizance Franta i Ondru koji žive daleko od civilizacije, duboko okruženi prirodom. Njihova svakodnevica, prožeta mirom i skladom s okolnim svijetom, počinje pucati pod pritiskom unutarnjih proturječnosti. Franta žudi za slobodom, promjenom i avanturom, dok se Ondra drži sigurne nepromjenjivosti. Međutim, njihovo dvostruko postojanje lomi se poput ogledala. Isti izgled, različite želje. U tihom zagrljaju prirode odvija se krhka drama razdvajanja, pomirenja, a možda čak i ponovnog okupljanja.
Priroda kao kulisa
Iako se Bolje poludjeti u divljini predstavlja kao dokumentarac, vrlo brzo postaje jasno da počiva na hibridnoj formi koja spaja promatranje i inscenaciju. Ta mješavina stvarnog i režiranog stvara specifičnu atmosferu, ali i otvara pitanje koliko je prikazani svijet spontano zabilježen, a koliko pažljivo oblikovan. U pojedinim trenucima film uvodi i neobičan autorski zahvat – krava postaje narator dijela priče. Time se dodatno naglašava hibridni, poluigrani karakter filma.
Vizualna snaga neupitna je – šuma, magla i drveni interijeri nose snažan emotivni naboj – no taj se naboj ne pretače uvijek u koherentnu cjelinu. Struktura se oslanja na niz zasebnih trenutaka, što stvara osjećaj epizodičnosti, lutanja i neujednačenog ritma. Priroda, iako stalno prisutna, ne funkcionira kao ravnopravan lik, nego kao kulisa na kojoj se odvija drama dvojice braće.
Braća nose film svojom autentičnošću: u njima ima i grubosti i nježnosti, i spontanog humora i tihe ranjivosti. Njihova karizma drži pozornost čak i kada se narativ raspline, a ritam uspori do gotovo meditativne sporosti. No ispod te prividne jednostavnosti kriju se i tamnije nijanse – povremeni međusobni sukobi i unutarnji lomovi koji izbijaju na površinu u trenucima iscrpljenosti, alkohol.
Neposrednost i otvorenost
Film ne pokušava zagladiti te pukotine; naprotiv, dopušta im da oblikuju dinamiku između braće. Upravo ta neidealizirana bliskost čini priču uvjerljivom, daleko od romantične slike života u divljini. Njihovi razgovori, šutnje i sitne tenzije otkrivaju svijet u kojem je zajedništvo istodobno i oslonac i teret. Kako odmiče, film se pretvara u studiju karaktera, a ne prostora – priču o dvojici ljudi koji se pokušavaju održati na okupu dok ih vlastite razlike polako razmiču.
Bolje poludjeti u divljini je dokumentarac koji osvaja atmosferom i likovima, ali i pokazuje sve slabosti forme koja se ne može u potpunosti odlučiti između dokumentarnog i insceniranog. Ovaj film redatelja Mira Rema ostavlja dojam ambicioznog, ali ne do kraja zaokruženog portreta dvojice ljudi koji žive izvan uobičajenih okvira. Njegova vrijednost leži u neposrednosti i otvorenosti prema proturječjima svojih protagonista. Unatoč manjkavostima, riječ je o filmu koji uspijeva zadržati pažnju i ponuditi dovoljno materijala za promišljanje.
O autoru
