Završen je i 19. FMFS. Po mnogočemu rekordno izdanje zaključeno je dodjelom nagrada i projekcijom irskog filma Bilo jednom u kinu, posvete kinima koja je istovremeno i zanimljiva obiteljska drama. Sada kada su se slegli dojmovi, možemo prokomentirati film i dati vam informacije o nagrađenim filmovima.
Kako film ipak u središtu, prvo ćemo dati komentar na film koji je prikazan na zatvaranju. Prije nego što išta konkretno kažemo, htjeli bismo svakako pohvaliti organizatore jer su baš ovaj film odabrali za zatvaranje festivala. Prošle godine smo dobili Stevea Buscemija, a ove smo godine dobili film koji je posveta kinima kao takvima, tako da je to zapravo iznimno pametna odluka koja je na vrlo prikladan način – neovisno o tome koliko je film dobar ili loš – zatvorila jednu ovakvu manifestaciju.
No, krenimo sad na sam film. Bilo jednom u kinu film je Davida Gleesona, koji je osobno prisustvovao projekciji i koji je nakon filma imao vrlo ugodan i informativan razgovor s medijima, irski redatelj i scenarist koji je vjerojatno najpoznatiji kao koautor scenarija za biografski film Tolkien iz 2019. godine.
Ovaj film temeljen je na njegovim stvarnim iskustvima, a zapravo je kombinacija biografskih i autobiografskih elemenata kroz koje Gleeson opisuje vlastito odrastanje u kinu (njegov je djed otvorio kino u Dublinu 1942. godine), ali i vlastitog oca, za kojeg je sam rekao da je u mnogočemu sličan glavnom liku filma.
Nakon ovog uvoda, vrijeme je da se posvetimo samom filmu.
Kaos koji inače ne vidimo
Bilo jednom u kinu zapravo otkriva većinu toga u samom naslovu jer radnja je doista smještena tijekom jedne večeri sredinom 80-ih godina u jednom privatnom kinu u Dublinu. I dok biste možda pomislili da kinoprojekcija filma Bez daha s Richardom Gereom ne može biti pretjerano dinamična, film nam zapravo prikazuje što se sve događa tijekom projekcije, dok mi gledamo film.
Dobro, današnje kinoprojekcije – naročito u multipleksima – funkcioniraju sasvim drugačije, ali film je svjestan činjenice da je kino osamdesetih godina bilo sasvim drugačije od kina danas (ima čak i nekih metanarativnih komentara u tom kontekstu) i nastoji nam prikazati kako je sve to funkcioniralo iza kulisa, dok su ljudi sjedili i uživali u filmu.
Osamdesete nisu odabrane slučajno – u to su doba u Dublinu bile i povremene redukcije struje, što je utjecalo na kino, a i redatelj je imao jako puno osobnih iskustava iz tog razloga pa je mogao jako dobro prenijeti duh tog vremena na platno.
I dok traje ta projekcija, mi vidimo sve probleme s kojima se upravitelj kina suočava. Ima toga dosta – problemi sa starcem u sobi za projekciju, krađa, problemi s održavanjem reda u dvorani, random upadi, itd. – a sve to se događa dok nad kinom visi potencijalna prodaja.
Sve to, kao što možete zamisliti, dovodi do enormnog kaosa jer se jako puno toga događa u vrijeme projekcije jednog filma, a kada tome pridodate i na momente klaustrofobičnu scenografiju, onda vam je jasno da film cijelo vrijeme pleše na rubu toga da potpuno izgubi kontrolu sam nad sobom.
I dok vam se može činiti da je svega toga previše u tako malo vremena, Gleeson prilično dobro balansira između svega toga, a kada dođe do ruba da sve eksplodira, onda se izvlači s tolikim šarmom i humorom da ga zapravo morate pohvaliti na tome.
Posveta je samo kulisa, drama je važna
Međutim, dok je ta posveta kinima neka naizgled centralna premisa, treba reći da je ovaj film zapravo jedna prikrivena obiteljska drama koja prati Earla Clancyja i njegove osobne probleme. Gleeson tu razlaže priču na tri dijela, odnosno tri sloja, svaki od kojih specifično obrađuje jedan aspekt Earlove obiteljske drame.
Prvi aspekt odnosi se na njegov odnos s mlađim bratom. Gerald je prikazan kao mlađi, ambiciozniji brat koji pokušava pronaći svoje mjesto pod Sunce, a istovremeno i pomoći bratu da svi skupa žive bolje. I dok se njihov odnos naizgled čini sasvim korektnim, saznaju se brojni detalji iz njihove prošlosti koji Earla pozicioniraju u očinsku ulogu prema Geraldu, a Geralda kao naivnog u svojoj ambiciji. Kada Earl shvati da ga je Gerald pokušao preveslati oko prodaje kina uskrativši mu bitan detalj – a to je da Harry Conway planira srušiti zgradu i izgraditi parkiralište – odnosno da je Conway pokušao nasamariti obojicu, njihov odnos dolazi do točke pucanja, samo da bi se na kraju vratio točno tamo gdje bi trebao biti.
Vrlo slično događa se i s njegovom kćerkom, Kate, koja ima naizgled tipičan tinejdžerski odnos s ocem, ali ispostavlja se da je njezino buntovništvo zapravo puno dulje i da ona svojim ponašanjem želi ocu poručiti da nešto nije u redu, što on, zbog prevelike posvećenosti poslu, ne shvaća. I njihov odnos naizgled dolazi do točke pucanja kada se uplete „seljačina“ Joe Gorman, međutim nakon nekih epifanija, promjena i isprika, i ovaj odnos dolazi na svoje mjesto.
Treći i posljednji aspekt je Earlovo suočavanje sa samim sobom. On sebe vidi kao poslovnog čovjeka, ali istovremeno i zaljubljenika u kino koje vodi. Zbog posla je zanemario i obitelj i sve oko sebe, a sada mu se nudi prilika da zarađuje još više. Istovremeno, on se morao skrbiti za svoju obitelj jer je otac bio zlostavljač i alkoholičar, iako i dalje uživa određeno poštovanje. Earl kroz cijeli film bježi od toga da bude svoj otac, ali istovremeno i traži vlastiti smisao, nešto po čemu će on biti on. I na kraju to pronalazi, kao što i očekujete.
E sad, možda ovaj opis događaja djeluje kao kakav klišej; i dok je neupitno očekivan, ovakav rasplet događaja zapravo je vrlo zanimljivo izveden jer sve što se događa u filmu povezano je s prodajom kina. Iako smo gore rekli da je kino tek kulisa, fasada koja prikriva stvarnu temu ovog filma – a to je obiteljska drama u kojoj Earl Clancy obnavlja odnose sa svojom obitelji i pronalazi vlastiti smisao – taj simbolički značaj prodaje kina kao katalizatora za sve pozitivne promjene zapravo je sjajno izveden motiv koji je puno učinio za film u smislu kvalitete.
Vrlo iskren i simpatičan film
U konačnici, Bilo jednom u kinu možda nije tehnički najsavršeniji film koji smo gledali na FMFS-u, ali radi se o vrlo iskrenom filmu i jako simpatičnom filmu. Gleeson je dao jako puno sebe i svog života u ovaj film, a to se, dakako, i jasno vidi, što je publika na festivalu znala prepoznati.
Iskrenost s kojom je ova priča iznesena, uparena s posvetom kinu te zanimljivim komentarima na razvoj kinoindustrije kao takve, odnosno komentarima o društvenoj ulozi kina kao medija, doista su lijepi aspekti ovog filma koji ga čine jako posebnim i jako simpatičnim, zbog čega nam je i tako drago da je baš on imao tu čast zatvoriti ovaj sjajan festival posvećen upravo filmu.
***
Za kraj, treba se osvrnuti i na sam festival. Kako to obično biva, FMFS je završio dodjeljivanjem nagrada za kratkometražne i dugometražne filmove, a dobitnici su bili sljedeći:
- Nagrada publike za najbolji dugometražni film: Zejtune, r. Alex Camilleri (Meksiko)
- Nagrada publike za najbolji kratkometražni film: No Skate!, r. Guil Sela (Francuska)
- Nagrada žirija za najbolji dugometražni film: Nedjelje, r. Alauda Ruiz de Azúa (Španjolska)
- Nagrada Ješka za najbolji kratkometražni film: No Skate!, r. Guil Sela (Francuska)
- Nagrada žirija mladih za najbolji dugometražni film: Koke, r. Igor Jelinović (Hrvatska/Srbija)
- Nagrada žirija mladih za najbolji kratkometražni film: O, r. Francisca Alarcão (Portugal)
Rekordni FMFS završio je prikladnom projekcijom i velikim pljeskom iz publike. Organizatorima treba čestitati na još jednoj godini sjajne organizacije i izvrsnim filmovima – ove godine doista nismo pogledali loš film na FMFS-u – te se toplo nadamo da će i sljedeća, jubilarna godina biti u najmanju ruku jednako dobra kao i ova, ali poznavajući ekipu koja stoji iza festivala – bit će to još i bolje!
O autoru
