Ovogodišnje praćenje Festivala mediteranskog filma Split (FMFS) započinjemo sjajnim njemačkim trilerom Progon, koji je prikazan u Kinoteci Zlatna vrata, a bavi se izrazito relevantnom i vrlo značajnom temom za suvremeno društvo.
Progon je jedan od filmova koji vas privlače samim sinopsisom, pogotovo ako volite trilere, tako da se odmah u startu radi o vrlo atraktivnom naslovu, a nakon gledanja možemo reći da sinopsis prilično dobro ispunjava svoja očekivanja.
Film je režirao Faraz Shariat, mladi njemački redatelj iranskog porijekla kojemu je ovo prvi veliki dugometražni projekt u karijeri, iako je već radio na kratkometražnim filmovima i na serijama, tako da nije potpuni debitant. Žanrovski, radi se o pravosudnom trileru, ali koji je više politički nego pravosudni film jer su pravni aspekti više korišteni kao kulisa nego stvarni temelji filma. Ima tu i snažne društvene kritike te neke natruhe akcije, ali vjerujemo da je politički triler najbolji opis za ovaj film.
Nakon ovog kratkog uvoda, vrijeme je da pojasnimo zašto je film toliko aktualan i toliko važan, jer doista se radi u filmu koji pogađa u srž problema koji tematizira.
Virus društva i opasnosti koje sa sobom nosi
U središtu filma je mlada tužiteljica Kim Se-yo, koja je Njemica, ali je korejskog porijekla. Vidimo da se bavi slučajevima s političkom pozadinom, a iako se isprva čini da je relativno blagonaklona prema desničarskim ekstremistima jer je takva praksa u sklopu Tužiteljstva, međutim kada malo pritisne jednog od njih i nakon toga sama postane žrtvom rasističkog napada u kojem gotovo izgubi život, Kim naglo pooštri svoj stav i krene u progon organiziranih neonacista.
Pri tome se suočava s nizom prepreka koje otkrivaju duboku korumpiranost nekih njezinih kolega, ali i duboko ukorijenjene predrasude koje stoje u osnovi te korumpiranosti.
U tom pogledu, film jako dobro secira problematiku desničarskog ekstremizma, koji – iako je još uvijek marginalna pojava – nije zanemariv u suvremenoj Njemačkoj, a radi se o pitanju koje je aktualno i kod nas, mada (još uvijek) ne u toliko radikalnom obliku.
Film se doista trudi prikazati nam desni ekstremizam bez imalo zadrške, naglašavajući ne samo ono očito problematično u takvim ideologijama, već i ono perfidno i ono naizgled normalno. To su ljudi iz naše svakodnevnice, ljudi koji imaju poslove i vode sasvim normalne života, ali iza kojih se kriju izrazito opasne namjere koje redovito pogađaju one najosjetljivije među nama, odnosno one kojima bismo trebali pomoći.
Ideološki konflikt s jasnim porukama
Iako je film izrazito politički intoniran, ovdje nemamo namjeru ulaziti ni u kakve konkretne političke debate. Film ima svoj jasan ideološki stav i slagali se vi s njim ili ne, očita je osuda desnog ekstremizma i tu zapravo ne bi trebalo biti nikakve dileme – svaka ideologija koja se zalaže za nanošenje bilo kakve štete nekome, a posebice ranjivim skupinama, u korijenu je pogrešna, zla i zaslužuje svaku osudu.
Taj stav jasno zauzima i film i to je zapravo jedini ispravni pogled na stvari, kako god to okrenuli.
I dok naša politička rasprava staje na ovom mjestu, treba reći da je film u svom politiziranju prilično slojevit. On se ne bavi samo onim najočitijim posljedicama, već jako dobro pokazuje umreženost koja stoji iza pozadine i utjecaj koji te i takve skupine imaju na same institucije. I dok na momente graniči s teorijom zavjere, film pruža dovoljno dokaza za vlastite tvrdnje tako da djeluje utemeljeno na činjenicama, makar će biti onih koji će te činjenice osporavati.
U nešto manje od dva sata, film nastoji obraditi što više aspekata opasnosti koju takve ekstremističke ideologije predstavljaju, pri čemu se posebno osvrće i na društveni aspekt. Na momente to djeluje malo senzacionalistički – teško je zamisliti da na njemačkim kaznenim sudovima javnost plješće i sudjeluje kao da je kakav Eurosong ili neki drugi spektakl – ali intencija autora u tom je pogledu prilično jasna pa ovdje treba više promatrati cilj nego samo sredstvo.
Ono što je možda nedostajalo u ovoj priči je analiza uzroka. Film, naime, jako dobro secira posljedice, ali gotovo ništa ne govori o uzrocima kao takvima, koji su možda i važniji od samih posljedica. Taj dio nekako je serviran, odnosno čini se da autoru ili nije bilo dovoljno stalo obraditi te uzroke (misleći, možda, da bi na taj način humanizirao ili izrazio nekakve simpatije prema nečemu što ne zaslužuje previše empatije, što je valid point) ili nije znao kako, tako da je u tom pogledu film možda mogao dobiti na dubini da se više pažnje posvetilo tome, a manje nekim aspektima iz privatnih života likova koji su bili ideološki važni, ali ne i za samu priču.
Najjača strana ovog filma ujedno je i njegov problem
I koliko god ovaj film bio dobar u prikazu horora desničarskog ekstremizma i još većeg horora institucionalne šutnje u odnosu na taj fenomen, taj politički aspekt ujedno je i najproblematičniji aspekt ovog filma.
Naime, kada sagledate film u cjelini, ostaje dojam da je on zapravo jedan ideološki pamflet, što samo po sebi nije loše, ali ako već radite tako snažno politički nabijen film, onda to treba biti izvedeno puno vještije. Zašto? Zato što ovaj film – koliko god on dobar i važan bio – djeluje kao da nam malo previše toga nabija na nos.
Nema nikakve suptilnosti u cijeloj priči, a sve je prikazano možda i previše jasno, što nije dobro za film koji je nominalno triler, pogotovo jer se priča gradi na nizu misterija koji se postepeno rješavaju. Nije ovo konkretan politički problem, već zapravo složen kazneni slučaj, ali koji se vrlo jasno, relativno brzo i bez nekih većih poteškoća isprepliće, toliko učinkovito, čak, da imate dojam da film na momente koketira s kakvim superherojskim žanrom, jer Kim djeluje poput Batmana koji sve misterije rješava iz Batcavea, bez previše muke.
Na taj je način film lišen ne samo misterija kao takvog, već je zapravo i iznimno predvidljiv, toliko da zapravo stalno očekujete da će se nešto dogoditi jer ne možete vjerovati da će se sve to odvijati upravo na način koji je najočitiji. Uz to, problem je što je film na momente nerealno fluidan, a iako naracija nije ni po čemu nadrealna, jasno vam je da stvari ne funkcioniraju baš tako kako su prikazane u filmu.
Unatoč svim nedostacima, Progon je izrazito važan film
Zaključno se tu nema što puno za dodati. Progon je film koji je sve dao u vlastitu političku poruku, pri čemu je osnovna narativno-filmska struktura značajno izgubila ne na kvaliteti, već na mašti. Po svim pravilima struke, Progon je više-manje dobro realiziran film koji ni na koji način ne odudara od klasično dobrog političko-pravnog trilera, ali upravo je ta bazičnost ono što je ograničilo film, odnosno upravo mu je ona oduzela još jednu nijansu kvalitete koju je mogao imati.
No, neovisno o tome, Progon je vrlo napet i vrlo dinamičan triler koji iako možda ne koristi sve što mu je bilo na raspolaganju, dolazi do cilja na zadovoljavajući način i tu se nema što prigovoriti; film efektno drži pažnju, a samo gledanje vrlo je zabavno iskustvo.
No, najjača strana ovog filma leži u njegovoj važnosti. I dok smo imali filmova koji su na ovaj ili onaj način tematizirali ekstremizam – American History X prvi nam pada na pamet – Progon je film koji vrlo snažno i vrlo eksplicitno napada jednu vrlo aktualnu i vrlo problematičnu društvenu pojavu. Ovakvih je idiotskih incidenata bilo i kod nas, a mi smo od toga relativno zaštićeni, barem za sada, a možete onda zamisliti koliko je to problem u jednoj Njemačkoj u okolnostima kaotičnog svijeta u kojem živimo.
I baš je zato Progon, unatoč svim svojim nedostacima, film koji nam treba i film koji treba gledati. Radi se o važnom filmu koji progovara ne samo o društvu u kojem živimo već i o nama samima, a filmovi koji nas tjeraju da se zapitamo i da djelujemo uvijek su dobri i potrebni.
O autoru
