Praćenje 19. Festivala mediteranskog filma Split nastavljamo s belgijsko-nizozemskom povijesnom dramom Heysel 85, koja dramatizira tragediju koja je promijenila nogomet u njegovoj srži i danas je još uvijek jedno od najmračnijih poglavlja u povijesti sporta.
Povijest sporta prepuna je događaja i pojedinaca za koje bi mnogi rekli da zaslužuju biti na filmu. Primjerice, današnji remi Zelenortske Republike s europskim prvacima Španjolskom u njihovom debiju na FIFA Svjetskom prvenstvu te priča zelenorćanskog golmana Vozinhe definitivno je filmska, ali takvih je trenutaka toliko da čak ni naizgled nepresušna filmska industrija ne bi imala dovoljno novca da ih sve prebaci na platno.
Zato moramo filtrirati te priče i izabrati one koje su ili doista najzanimljivije (poput jamajčanske bob reprezentacije ovjekovječene u komediji Cool Runnings) ili povijesno najznačajnije (poput, recimo, filma Peti rujan, o kojem smo pisali na KinoFilmu).
Film Heysel 85 spada u potonju kategoriju, jer je tragedija koje se 1985. godine dogodila na Stadionu Heysel u Bruxellesu jedan od najvažnijih događaja u povijesti sporta, tragedija koja nas opetovano podsjeća na to koliko niski kao vrsta možemo biti, dok nas istovremeno upozorava na stvari koje su puno važnije od kruha i igara koji nam se konstantno serviraju.
Teodora Ana Mihai režirala je dramatizaciju događaja koji su se zbili u Bruxellesu tog 29. svibnja 1985. godine i napravila je doista jako dobar posao, a zašto je ovaj film bio sjajno i napeto iskustvo – pročitajte u tekstu ispod!
Tragedija na Heyselu
Sport je prepun prekrasnih priča, čuda i pojedinaca koji su se svojim kvalitetama na ovaj ili onaj način istaknuli u svojim disciplinama, ali isto tako i serije tragedija i sličnih događaja koji su obilježili povijest sporta na drugi način. I takvih je događaja jako puno, ali tragedija na Stadionu Heysel jedna je od najupečatljivijih.
Ukratko, igra se finale Europskog kupa (današnje Lige prvaka) 1985. godine, a u finalu su Liverpool i Juventus, kojemu je to prvo finale najjačeg europskog klupskog natjecanja. Finale se igra na Stadionu Heysel u Bruxellesu, stadionu s tradicijom, ali istovremeno i stadionu koji je u jako lošem stanju. Naravno, finale Europskog kupa posebna je prigoda pa se na te nedostatke ne upire prstom, a organizatori lakomisleno vjeruju da se neće dogoditi ništa loše.
Istovremeno velik broj navijača kupuje ulaznice na crno, a u belgijsku prijestolnicu dolaze engleski huligani, koji u to doba ratuju s Margaret Thatcher na Otoku, gdje država postepeno gradi sustav koji će engleske stadione – koji su tada bili ratne zone – ubrzo pretvoriti praktički u kazališne dvorane. Međutim, tada su huligani još uvijek huligani pa kada dođu u Bruxelles rade nerede i napadaju talijanske navijače.
Organizatori imaju nekakav okvirni plan, ali loša organizacija dovodi do toga da talijanski navijači završavaju tik do engleskih na neslavnom bloku Z, gdje ih dijeli toliko tanka barijera da bi situacija ostala nepromijenjena i da je uopće nije bilo. Jasno, ubrzo dolazi do sukoba, navijači bježe, a u novonastalom kaosu zid bloka Z se urušava i dolazi do neviđene tragedije.
To je ukratko prikaz tog tragičnog događaja, pri čemu film prikazuje događaje neposredno prije i neposredno poslije te tragedije, mahom iz perspektive Marie Dumont, voditeljice PR-a u Uredu gradonačelnika (koji je i njen otac) i Luce Rossija, talijanskog novinara koji živi i radi u Belgiji.
Jasna perspektiva, ali nedovoljno objašnjena
Činjenica da se redateljica odlučila fokusirati na dvoje relativno nevažnih likova u kontekstu povijesne istine o ovoj tragediji prilično je razumljiva. Njih su dvoje bili likovi koji su istovremeno, zahvaljujući svojim funkcijama, imali pristup i internim zbivanjima, odnosno odlukama koje su donosili organizatori, ali i vanjskim događanjima jer nisu bili osobe koje mogu donijeti konkretne odluke.
Ta je spona sama po sebi razumljiva, a njome je redateljica postigla to da je uspjela otvoriti priču, odnosno mogla je prezentirati više različitih kuteva jer su Marie i Luca imali doticaja sa svim stranama ove priče, a ne samo nekima. Da se redateljica odlučila na nekog od organizatora, izostao bi onaj „civilni“ dio, a da se odlučila na nekog od navijača, izostao bi onaj službeni dio pa bi priča neupitno bila ili jednostrana ili fragmentirana, ovisno o tome kako bi bila realizirana.
U tom je pogledu ovaj odabir bio dobar i narativno vrlo logičan, ali problem je u tome što ni Marie ni Luca nisu zaživjeli kao likovi, već su i ona i on djelovali kao nekakva sredstva za postizanje određenog narativnog cilja, ali bez neke vlastite osobnosti. Za razliku od Petog rujna, gdje su protagonisti bili direktni sudionici tog procesa, odnosno urednici i novinari koji su gradili priču koja je prikazana na filmu, ili pak Valova (film koji je tematski drugačiji, ali ambijentalno sličan, a o kojem smo pisali prošle godine), gdje priču također stvaraju glavni likovi u filmu, glavni likovi filma Heysel 85 ne stvarju ništa nego nam samo služe kao oči i uši koji prenose priču koja se odvija mimo njih.
Oni su, zapravo, jednako promatrači kao i mi, ali su narativno korisni jer preko njih redateljica uspijeva spojiti perspektive koje bi inače vrlo teško spojila bez nekakvih složenijih makinacija.
Tako vi nakon odgledanog filma zapravo nemate pojma zašto su baš Marie i Luca glavni likovi jer nijednim postupkom u samome filmu njihova glavna uloga nije jasno objašnjena ili opravdana. Toj konfuziji još dodatno doprinosi i činjenica da su oni, kako se čini, potpuno izmišljeni likovi, vjerojatno temeljeni na stvarnim osobama koje su imale nekakve slične uloge u stvarnoj tragediji, ali koliko nam se čini, ni Marie ni Luca nisu bili stvarne osobe.
Ovo dodatno stvara potrebu da se objasni zašto su baš oni glavni likovi – a to je nešto što nam ni film ni redateljica nisu ponudili.
Balans između plošnosti i važnosti
Gledajući u cjelini, likovi su vjerojatno najveći problem ovog filma, jer čak i ako izuzmemo Marie i Lucu, svi ostali likovi – koji su fiktivne verzije stvarnih osoba – prikazani su vrlo jednodimenzionalno, na momente i karikaturalno. Gradonačelnik Bruxellesa nekakva je debela spodoba, očito nesposobna, ali politički premrežena; predsjednik UEFA-e je moralna nula koja gleda samo profit; šef briselske žandarmerije je hladnokrvni pragmatičar; talijanski su dužnosnici donekle borci za pravdu i tako dalje, i tako dalje… svaki od likova donekle je karikatura, a iako su neki od njih dobili karakterizaciju koja je nedostajala Marie i Luci, ona je često bila pretjerano pojednostavnjena ili plošna.
Međutim, slično kao i u jučerašnjem Progonu, postoji vrlo jasna ideja koja je stajala iza ovoga, a to je povijesna važnost ove tragedije. Autorica je jako dobro razumjela značaj Heysela za povijest sporta i jako je dobro identificirala što stoji u srži cijele te problematike, izvan one očite činjenice da su ljudi izgubili svoje živote.
To je pohvalno i to je zapravo ono što čini ovaj film tako dobrim i tako zanimljivim. On nije samo povijesna studija, već i psihološka skica koja nastoji objasniti zašto se točno dogodilo ono što se dogodilo na tom stadionu. I dok sredstva koja koristi nisu uvijek najoštrija, činjenica je da su dovoljno učinkovita da jasno ocrtaju sliku cijelu ovu priču čini još jezivijom.
I da, možda je tu mogla biti neka dublja studija huliganizma kao takvog, pitanja političke odgovornosti i kukavičluka te razloga zašto smo toliko primitivni da ćemo zbog malo kruha i igara gaziti preko leševa, ali sve je to dovoljno dobro prikazano da vam je jasno da je redateljica fokus stavila upravo na to i to je ono što je ovu priču učinilo tako efektnom.
Stilski odabiri
I dok likove možemo kritizirati, a način obrade teme uvjetno pohvaliti, postoji jedan aspekt filma koji je besprijekorno dobar – atmosfera. Sjajna stvar ovoga filma je što gradi svoju priču na povijesnoj autentičnosti; ne nužno točnosti, ali svakako autentičnosti.
Od odabira kamere (odnosno filtera), preko klaustrofobične fotografije koja je jako dobro uhvatila kaos iznutra pa sve do integracije arhivskih snimki u narativ – sve su to redom bile sjajne tehničke odluke koje su doprinijele kvaliteti filma, ali i jačanju one poruke koju je redateljica htjela prenijeti.
Ti su stilski odabiri vrlo vješt kontrastni faktor jer ističući kaos koji se dogodio naglašavaju ono idejno suprotno od toga, a na taj način djeluju izazovno prema gledatelju jer ga tjeraju da propitkuje svoju perspektivu.
Pomalo nezgrapan, ali efektan podsjetnik na tragediju
Heysel 85 je film koji na sličan način kao i Peti rujan daje interni pogled na veliku sportsku tragediju. Međutim, dok je Peti rujan bio praktički besprijekoran film, Heysel 85 je u izvedbenom smislu bio prilično nezgrapan i nekonzistentan – bilo je dijelova koji su bili apsolutno sjajni, ali i dijelova koji su jednako toliko nejasni.
Međutim, radi se o jednom doista dobro režiranom filmu koji se vrlo lako gleda i koji vas angažira, odnosno uvlači u svijet te tragedije na vrlo efektan način. Redateljica je pokazala kako je razumjela suštinu ove tragedije i to je uspjela prikazati na filmu, a to je zapravo najvažnije kada sagledate cijelu ovu priču u cjelini.
Tragedija na Heyselu nije se dogodila toliko davno da nema više živućih svjedoka iste. Jedan od njih, koji iako nije bio na stadionu jest gledao utakmicu, bio je osobno prisutan na projekciji filma, na kojoj je gostovala i glavna glumica Violet Braeckman, te je rekao da je on tada samo želio gledati to finale, ali sada, nakon što je vidio perspektivu koju film nudi, srami se tadašnjeg sebe. Ako je film uspio na taj način utjecati na osobu, onda možemo samo reći da je ispunio zadatak i da imamo posla s uratkom vrijednim gledanja.
O autoru
