Pretposljednji dan 19. FMFS-a prije zatvaranja provelo smo u društvu dječaka Gugua. Brazilski film Gugu i baka posebna je priča koja ne ostavlja ravnodušnim, a što sve imamo reći o filmu možete pročitati u našem tekstu.
Gugu i baka neobična je drama koju je režirao Allan Deberton, koji je dosad imao nekoliko manje poznatih dugometražnih uradaka, ali radi se o imenu koje nije globalno poznato, odnosno o redatelju koji je primarno poznat u kontekstu brazilske kinematografije.
O filmu nemamo previše za reći osim da je ova drama o odrastanju dobila Kristalnog medvjeda na ovogodišnjem Berlinaleu te da su se domaći i međunarodni kritičari uglavnom pozitivno osvrtali na njega.
Tim ćemo se kritičarima pridružiti mi, a za detaljniju analizu filma – nastavite čitati!
Coming-of-age na brazilski način
Centralni lik ove priče naslovni je dječak Gugu, koji živi u nekom zabačenom mjestu na sjeveru Brazila. Kroz nešto više od sat i pol, pratimo Guguovo djetinjstvo, koje je istovremeno i tipično za odrastanje u Brazilu – luksuz ne postoji ni kao ideja, nogomet je glavna aktivnost, ali unatoč oskudijevanju, djeca se čine sretnom i to je ono što to brazilsko odrastanje čini tako specifično lijepim.
Deberton se sjajno potrudio prikazati različite aspekte tog odrastanja, a iako vam je – kao i u nekim drugim brazilskim filmovima poput Božjeg grada – jasno da je to daleko od onoga kakvo bi djetinjstvo moglo, a možda i trebalo biti ta su djeca, na svoj specifičan način, sretna jer, iako nemaju puno, ono što imaju je vrlo iskreno i vrlo autentično, neokaljano simulakrumima suvremenog Zapada.
Ta su djeca puno više djeca nego što su to današnja djeca na Zapadu i to je doista lijepo vidjeti.
Međutim, dok je Gugu izložen tipičnim uvjetima odrastanja u Brazilu, on je istovremeno vrlo neobičan dječak. Očigledno je feminiziran, atipično za dečke jako voli ples, voli nositi žensku odjeću i šminkati se i to je ono što ga čini toliko specifičnim. Iako ima prijatelja i prijateljicu u školi koji ga prihvaćaju takvog kakav on jest, većina mu se ili izruguje, ili mu se smije, ili ga zlostavlja, a vlastiti otac vidi u njemu sramotu.
No, Gugu ima podršku u baki Dilmi, koja je jedina odrasla osoba koja ga prihvaća takvog kakav jest i koja mu je uvijek podrška. Njihov je odnos doista poseban, ali o njemu ćemo nešto više niže u tekstu.
Važan društveni kontekst
Na ovom bismo se mjestu posvetili jednom važnom, iako možda ne toliko eksponiranom elementu ovog filma – društvenom kontekstu. Naime, iako je Gugu još dječak, njegovo ponašanje, šminkanje i nošenje ženske odjeće vrlo su jasni znakovi pripadnosti LGBTQ+ zajednici. I dok Deberton ne zloupotrebljava ovu činjenicu da bi dobio dodatne poene, ona svejedno čini važan dio filma.
Kroz lik Gugua prikazane su dvije suprotne strane iste medalje – ljubav i bezuvjetno prihvaćanje onog drugačijeg te primitivno izrugivanje i odbacivanje istog. Kroz lik Dilme i Guguovih prijatelja, Deberton je sjajno prikazao kako bi te različitosti trebale biti percipirane, dok je kroz njegove školske kolege prikazao onu groznu stranu svega toga. Gugu u cijeloj toj priči ostaje iznimno snažan jer zna da ima baku koja će ga prihvatiti štogod on radio, međutim važan trenutak ovdje je njegov odnos s ocem.
Otac voli Gugua, to mu i govori i nije uopće upitno da mu je stalo – brine se o njemu iako ima novu obitelj, trudi se koliko je sposoban truditi se u danim okolnostima – ali svjestan činjenice da mu je jedini sin feminiziran, on ga se srami. Ne toliko radi sebe, već zato što mu se svi smiju, a smiju mu se jer je Gugu takav kakav je. Naravno, on se tu postavlja potpuno krivo i on je zapravo produkt tog društva koje oblikuje njegovu nelagodu prema vlastitom sinu, ali važno je istaknuti u ovoj priči koliko je ta društvena percepcija opasna, toliko da čak i oca može okrenuti protiv vlastitog djeteta.
Deberton je ovu važnu temu obradio vrlo suptilno, fokusirajući se na Gugua i njegov odnos s bakom, ali upravo je ta suptilnost veliki plus za ovaj film i za Debertonov pristup, jer tema nije ostala neobrađena, a film njome nije bio opterećen.
Emocije kao glavni adut
I sada se ponovo vraćamo na okosnicu ovog filma – emocije. Film nije jednoličan, odnosno Deberton se ne libi prikazati ni pozitivne ni negativne emocije, a film zapravo vrvi tolikim brojem različitih emocija da to postaje čista estetika.
U fokusu je ljubav, koja se vidi kroz odnos Dilme i Gugua. Kako je Gugu ostao bez majke, Dilma je ta koja ga je odmaknula od oca i brinula se o njemu, prihvaćajući to da je drugačiji i da u njemu postoji naizgled nespojiva dihotomija koju Gugu nosi s takvom elegancijom da je to zapanjujuće. To je bezuvjetna majčinska ljubav žene koja je i sama imala kćerku koju je jednako tako snažno voljela, a kada su i Dilma i Gugu izgubili tu istu osobu, onda je Dilma svu svoju ljubav preusmjerila na tog dragog dječaka.
Prikaz te ljubavi lijep je i na trenutke duhovit, ne idealiziran i ne bez problema, ali doista prekrasan i iskren, što objašnjava zašto je upravo ta emocija najjači element ovog filma.
Međutim, postoji jedna emocija koja možda nije toliko moćna kao i ljubav, ali je intenzitetom možda i jača – bol. Pri samom početku filma jasno vam je što će se dogoditi i u kojem će smjeru film ići, ali kada se to zapravo dogodi – kada Dilma poklekne pred demencijom – svejedno ćete se slomiti jer je bol toliko opipljiva, unatoč činjenici da je anticipirana.
Guguov inicijalno stoički pristup koji se pretvara u tugu i ljutnju nakon što Dilma završi u domu jednako je bolan kao i gubitak s kojim se suočava. Naime, dok god je on uz Dilmu čak i kada ona ne zna više tko je on, Gugu se osjeća sigurno i dobro, a ta činjenica – to da je to dijete toliko lišeno ljubavi da se mora držati i za bolesnu starcu koja ga uopće više ne poznaje, dok je njemu i to dovoljno – iznimno je bolna.
I djeluje nepravedno. Gugu ničim nije zaslužio takav rasplet, međutim Deberton nam je još jednom pokazao kako život nije uvijek pravedan, ali se unatoč tomu iz njega može izvući jako puno.
Ima tu puno drugih emocija – preko usamljenosti do ljutnje – ali nećemo analizirati svaku od njih, iako su to zaslužile. Nešto ćemo ipak ostaviti i vama, a mi idemo na sljedeći pasus.
Prelijepo bolan film
Gugu i baka doista je prelijep film. To je devedesetominutna emocija koja vas zgrabi na samom početku i drži vas do samog kraja. Deberton kroz odrastanje malenog Gugua obrađuje brojne teme i fokusira se na različite emocije, suprotstavljajući ljubav i bol, dvije emocije koje možda izazivaju najveći kontrast.
Pri tome Deberton ostaje dosljedan svojoj ideji, a sjajne glumačke interpretacije – pri čemu primarno mislimo na Yurija Gomesa (Gugu) i Tecu Pereiru (Dilma) – samo pojačavaju kvalitetu ovoga filma, koji svakako zaslužuje svu vašu pažnju.
Ne znamo je li ovo najbolji film s ovogodišnjeg FMFS-a – nagrade će se tek dodijeliti, a nismo ni pogledali sve filmove (fizički je nemoguće) – ali mislim da bez imalo zadrške možemo reći da je svakako najljepši.
O autoru
