Devetnaesti FMFS polagano ide ka svom kraju, a film koji smo popratili danas prikazan je u Kinoteci Zlatna vrata. Radi se o filmu Arapin, dosta slobodnoj adaptaciji slavnog romana Mersault, protuistraga nagrađivanog alžirskog pisca i novinara Kamela Daouda. Koliko je ova adaptacija uspjela? Pročitajte u našem tekstu!
O filmu Arapin može se jako puno pisati jer, iako se radi o novijem uratku koji dolazi iz Alžira, radi se o filmu koji je izazvao priličnu buru i koji je svojevrsni prvijenac za redatelja Maleka Bensmaïla. Naime, Bensmaïl se već dugo bavi filmom, ali mahom je radio dokumentarce, a Arapin je zapravo njegov prvi igrani film.
O čemu se tu uopće radi? Pa, u pitanju je dosta slobodna adaptacija romana Mersault, protuistraga Kamela Daouda, romana koji je dobio Goncourtovu nagradu za debitantski roman 2015. godine. Taj roman sada je već postao moderni klasik, a zapravo se radi o postmodernističkoj obrati Camusova Stranca, prezentiranoj iz perspektive brata Arapina kojeg Mersault ubije u Camusovom romanu.
Ovaj stošestominutni uradak prikazan je već na Filmskom festivalu u Rotterdamu prije dolaska u Split, a u svom matičnom Alžiru izazvao je buru jer je naprasno i bez objašnjenja uklonjen s programa Festivala mediteranskog filma u Annabi i to nakon intervencije alžirskih vlasti, što je Bensmaïl oštro kritizirao kao državnu cenzuru.
Publika u Splitu pogledala ga je bez problema, a neovisno o tome koliko je ovaj film dobar ili ne, činjenica da je bio dio programa festivala iznimno je pametna odluka koja je Splitu pružila uvid u jedan vrlo neobičan i očito poseban film, a s druge strane je pomogla promociji samog filma, tako da bismo iskoristili ovu priliku za pohvaliti selekcijski odbor FMFS-a na sjajnom odabiru. Sada, kada smo to obavili, idemo na film.
Postmodernistički pristup
Daoudov roman zapravo je knjiški primjer postmodernističkog pristupa, međutim čak i da ne znate da se radi o adaptaciji tog romana, jasno je da je Bensmaïl poštivao taj postmodernistički pristup pa je tako i film zapravo eklatantan primjer toga. Zašto?
Pa radi se o slobodnoj, a opet prilično dosljednoj reinterpretaciji klasika, pri čemu autor koketira s izvornim djelom i prikazuje nam ga u nekom novom, suvremenom svjetlu, a što je postupak tipičan za postmoderniste, koji se vole igrati s onim što je bilo prije njih i koristiti to za prikaz nečeg novog. Daoud je to sjajno napravio u svom romanu, a Bensmaïl je u tome bio jednako uspješan u ovom filmu.
Radnja je smještena u Oranu 1996. godine, usred brutalnog građanskog rata u Alžiru, čiji pokolji i zločini stoje u pozadini priče i vise nad cijelom situacijom kao nekakav tamni znamen, odnosno zloguka prizma kroz koju treba sagledavati prikaz alžirskog društva i kulture u Bensmaïlovom filmu.
Međutim, glavna priča zapravo je priča koju starac po imenu Haroun prepričava novinaru Kamelu, tvrdeći pritom da je radnja Camusovog Stranca bazirana na istini te da roman – koji metanarativno postoji kao roman u svijetu filma – nije napisao Camus, već stvarni Mersault. Haroun se predstavlja kao mlađi brat ubijenog Arapina iz romana te Kamelu prepričava priču iz Stranca, odnosno istinu vezanu uz tu priču, ali i ostatak svoje životne priče, kroz koje se prikazuju i kritiziraju alžirsko društvo i politika, kako kroz povijest, tako i danas.
Iako je isprekidana digresijama, priča filma teče linearno, odnosno dvije narativne cjeline – Kamelova sadašnjost i Harounova prošlost – linearne su svaka u svom vremenskom kontinuumu tako da je prilično lako pratiti film, iako priča skače s jednog vremena na drugo vrijeme.
To eksperimentiranje s percepcijom, kao i miješanje brojnih elemenata u složen kolaž priča, likova i emocija, također su karakteristični za postmodernizam, tako da je Bensmaïl zapravo jako vješto oblikovao film koristeći tehnike koje su inače vrlo teške za pravilno prenijeti na filmsko platno, međutim očito je da je bogato redateljsko iskustvo koje Bensmaïl ima tu bio ključan faktor koji je omogućio da ovaj film bude u tom kontekstu sjajan.
Sjajni likovi, ali možda previše dokumentaristička naracija
Još jedan sjajan element filma bili su likovi. Kamel je glavni lik filma i on je taj preko kojega primamo i suvremenost i Harounovu prošlost. Iako je on možda najmanje interesantan lik, jer dobivamo samo mrvice o njemu, tek toliko da možemo izraditi nekakvu skicu za portret, Bensmaïl je uspio u tome da Kamel bude sredstvo preko kojeg film komunicira s gledateljem pa vi, u jednom trenutku, kao i sam Kamel, primate narativnu cjelinu filma jednako autentično kao da ste u samom filmu.
Naravno, najzanimljiviji lik je Haroun, koji se „suprostavlja“ Kamelu te mu kroz vlastitu prošlost progovara ne samo o sebi, već i o Alžiru u cjelini. Kroz Harouna Bensmaïl zapravo progovara kroz Alžiru, a ta generalna priča jednako je zanimljiva kao i Harounova reinterpretacija događaja iz Stranca, koja zvuči koliko realno, toliko i fantastično. Ahmed Benaïssa odigrao je svoju posljednju ulogu upravo u ovom filmu, s obzirom na to da je preminuo 2022. godine (što nam također govori koliko dugo je trajala postprodukcija ovog filma).
Međutim, scene-stealer ovog filma bila je Harounova majka, koji tumači Hiam Abbass. Ako vam ime odmah ne zvoni, podsjetit ćemo vas da se radi o glumici koja je tumačila suprugu Logana Roya (Brian Cox) u HBO-ovoj sjajnoj seriji Succession, a koja je u ovom filmu apsolutno maestralna. Emocionalna i ekspresivna snaga s kojom Abbass iznosu ovu prilično mračnu ulogu vrijedna je svake pohvale, a cijeli je njezin lik – u kontekstu Harounove priče – filmu dao ono što mu je bilo potrebno.
Bensmaïl je uspio sve te likove vrlo jasno i vrlo precizno prikazati na platnu, znajući točno kada se i na što se treba fokusirati kako bi izvukao maksimum iz scene, poruke i ideje kao takve. Tomu je vjerojatno doprinijelo njegovo dokumentarističko iskustvo, koje mu je omogućilo da ovako fokusirano iznosi priče koje su prikazane na filmu.
Međutim, treba reći i to da je taj dokumentaristički pristup u kontekstu narativne fluidnosti na momente bio problematičan jer je osjetno usporavao film kada to nije bilo potrebno. Bilo je trenutaka i kadrova koji su djelovali kao da su pravljeni za dokumentarni film, a tim kadrovima u ovakvom tipu igranog filma nije bilo mjesto. Nisu oni bili loši ili neuklopljeni, samo su bili pomalo ograničavajući i na momente su film činili teškim za pratiti, ali nije to ništa toliko strašno da bi umanjilo ukupnu kvalitetu Bensmaïlove režije.
Mučan i kompleksan film vrijedan svakog kadra
U konačnici, Arapin je podjednako zanimljiv koliko i težak, mučan film. To je ne samo društveno-povijesna studija prezentirana kao igrani film, već i jedna vrlo duboka psihološka studija osvete koja nadilazi čisto individualistički element osobne osvete i postaje refleksija tradicijskih nazora koji oblikuju tu individualnu mahnitost.
Odnos Harouna i njegove majke beskrajno je zanimljiv i inspirativan, ali isto tako i jako mučan za gledati. To, dakako, ne umanjuje njegovu kvalitetu, ali želimo reći da Arapin nije film za svačiji ukus i iako ima jako puno univerzalnih kvaliteta, ima i jako puno specifičnosti zbog kojih neće biti po svačijem ukusu.
No, to ne utječe na kvalitetu filma ni na koji način, dapače – to joj doprinosi. Arapin možda ima svojih nedostataka i osjeti sa da je ovo Bensmaïlu prvi izlet u igrane vode, ali bez imalo sumnje, ovo je jedan od boljih filmova u ovogodišnjoj selekciji filmova na FMFS-u i svakako jedan od izazovnijih, kako za gledanje, tako i za promišljanje.
Bensmaïl je unatoč nedostacima odradio sjajan posao i ako bude nastavio raditi na igranim filmovima i u budućnosti, nema sumnje da ćemo dobiti još izvrsnih filmova poput ovoga.
O autoru
