Praćenje 19. FMFS-a nastavljamo s rumunjskom crnohumrnom dramom 3 dana u rujnu Tudora Giurgiua, koja je prikazana na velikom platnu Ljetnog kina Bačvice. O tome kakav je dojam ostavio na nas čitajte u tekstu koji slijedi.
Večeras je bila najavljena nekakva kiša, ali srećom nebo je bilo vedro pa se projekcija filma 3 dana u rujnu mogla održati bez problema. Najnoviji film Tudora Giurgiua zapravo je crna komedija o izdaji koja vješto spaja realno i nadrealno.
Sam redatelj relativno je poznato ime rumunjske kinematografije. Giurgiu se filmom bavi još od ranih devedesetih, ali tek je 2006. godine s filmom Bolesne veze stupio na dugometražnu scenu. Od tada je snimio nekoliko dugometražnih uradaka, a ova crnohumorna drama njegov je najnoviji film.
O čemu se tu točno radi i zašto su ta tri dana u rujnu toliko presudna, o tome ćemo pisati u paragrafima koji slijede.
Očekivana, mada neravnomjerna struktura
Kao što sam naslov otkriva, film prati događanja u životu četrdesetogodišnje žene Biance nekada u rujnu, a započinje u petak te završava u nedjelju. Film nas u priču uvodi in medias res tako da nema nikakve izgradnje pozadine, već je radnja fokusirana na centralni problem filma – a to je Biancino vjenčanje za muškarca Victora.
Iako je radnja podijeljena na tri dana, ona je strukturalno neravnomjerna. Petak je, tako, pokriven kroz jedan prilično kratak dijalog između Biance i Victora dok šetaju uz more, pri čemu otkrijemo da se sljedećega dana planiraju vjenčati i da su naizgled u vrlo skladnom odnosu.
Taj se sklad prenosi na početak subote, koja je ujedno i najduži dio filma i zapravo čini njegovu suštinu – petak i nedjelja zapravo su kratki prolog, odnosno epilog i narativno su gotovo pa irelevantni osim što postavljaju okvir priče i otkrivaju što se dogodilo te kaotične subote – međutim taj sklad ubrzo prekida dolazak mahnite žene koja tvrdi da je trudna s Victorom i otkriva Bianci, na dan njena vjenčanja, da ju Victor svo vrijeme vara s njom.
I tu počinje kaos. Bez da vam otkrivamo previše detalja, Bianca – očekivano – bježi s vlastitog vjenčanja i bježeći gradom susreće raznorazne likove, od simpatičnog vozača turističkog vlakića po imenu Bebe, preko staromodne, ali beskrajno simpatične starice, ekipe s drugog vjenčanja, skupinu žena koje u nekakvom čudnom obredu slave Majku Zemlju i, na kraju, tri lika odjevena u kostime životinja (panda, zec i medvjed).
Svaki od tih likova daje Bianci neku svoju perspektivu na život, iako nitko od njih – osim ovih likova s kraja – zapravo ne saznaje njenu priču. U tom je pogledu taj njezin bijeg gotovo pa simbolično iskustvo (samo)spoznaje koje Bianci pruža nekakvu katarzu na samome kraju.
Taj je kraj, nakon ogromnog kaosa, vrlo miran i vrlo otvoren. On je neupitno lijep i ta nedjelja donosi nam happy end priče koja je na momente djelovala kao nekakva urbana bajka, mada istovremeno i otvoren jer Giurgiu ne otkriva što se zbiva dalje, a što je – s obzirom na sve – jako prikladan kraj za ovakav film.
Crnohumorni spektakl
Iako Giurgiu zapravo progovara o vrlo ozbiljnim temama, njegovo glavno stilsko izražajno sredstvo je crni humor, a metoda kojom ga izražava je u najvećem dijelu kaos. Pri tome postoji određeni osjećaj za mjeru jer film gradira od mira prema kaosu do krajnjeg mira, a iako je i ta gradacija, kao i struktura, neravnomjerno raspoređena, na kraju je bila prilično efektna.
Tema preljuba i izdaje obrađena je kroz film toliko puta i na toliko načina da je vjerojatno nemoguće uopće pobrojiti sve uratke te tematike, međutim Giurgiu je uspio kroz svoj crnohumorni pristup jednu vrlo ozbiljnu i kompleksnu temu prikazati na vrlo svjež, vrlo iskren i vrlo zanimljiv način, što je vas kao gledatelja dovelo do toga da gledate film u jednom dahu, a što je dosta efektno s obzirom na način kako je film sniman (ne bismo se mogli zakleti, možda je negdje bio nekakav kraći rez – pri čemu ne računamo prijelaze među danima, to je tako kako jest – ali prilično smo sigurni da je sve jedan kontinuirani kadar, što je sjajno).
Obično ove teme zahtijevaju nekakav pathos, međutim ovdje su sve te helenističke hiperbole zapravo prikazane kroz kaos, koji izražava i intenzitet i iskrenost emocija. Konflikt do kojeg dolazi kada Bianca sazna istinu čisti je i nepatvoreni kaos u svom najljepšem obliku. Replike je teško pratiti, kadrove prepune likova gotovo je nemoguće pratiti, a sve je to zapravo prekrasno i vrlo estetizirano, što je velika pohvala za Giurgiua.
Pri time je u tom svom kaosu i duhovit. On uzima te složene teme i umjesto da ih obradi kako se one obično obrađuju, on im se u sjajnom kopernikanskom obratu izruguje. Pa tako imate sjajnu izjavu dobroćudne bakice da Bianca ne napušta muža ako ju ne tuče ili Victorovo briljantno opravdanje da je on muško i da on ne može drugačije – ima tu toga još, ali ovo je nekako najupečatljivije.
Kroz ove dvije izjave i one slične njima, Giurgiu se zapravo ruga s tradicijskim aspektima naše svakodnevnice koji su u glavama mnogih potpuno normalni i opravdani (muškarci se prirodno ne mogu suzdržati, žena treba trpjeti sve osim nasilja, ako je muškarac generalno dobar čovjek onda mu se ovakve sitnice mogu oprostiti, stereotipi o muškarcima i ženama, treba pretrpjeti sve samo da bi se izvana ostavio dobar dojam, da selo ne bi pričalo i tako dalje, i tako dalje), a zapravo su ne samo apsurdni, nego su neki od njih i potpuno idiotski.
Međutim, mi često ne idemo za time, ali Giurgiu nas je kroz svoj genijalni kaos uspio suočiti s tim činjenicama na vrlo direktan i rekli bismo poučan način, jer ovakvi šamari u lice koje Giurgiu zadaje kao na traci moraju imati i određeni pedagoški učinak, bilo da vam afirmiraju vlastito ispravno stajalište, bilo da vam ukazuju koliko je vaše pogrešno stajalište zapravo apsurdno.
Vrhunski gorka zabava
Iako to po sinopsisu možda ne biste promislili, 3 dana u rujnu nevjerojatno je zabavan i smiješan film koji u manje od 80 minuta uspijeva prenijeti jako snažnu poruku na jako inventivan način. Taj gotovo sardonični pristup koji Giurgiu ima rezultira filmom koji uspijeva spojiti dvije vrlo važne komponente, a koje u filmovima često nedostaju zajedno – zabavu i poučnost.
Odluka da se na vrlo subverzivan način obrani Biancin lik pokazala se sjajnom, jer vi pratite taj subotnji kaos tako što vas cijeli film – kao i Biancu – uvjerava da je ona zapravo pretjerano reagirala i da je ovo što joj se dogodilo potpuno normalna pojava, a ne nešto oko čega bi se trebala pretjerano uzrujavati, a pogotovo otkazivati vjenčanje. I dok je vox populi jednoglasno protiv Biance, ona ustraje u svome i upravo se tu vidi koliko je Giurgiu na njenoj strani, odnosno koliko je ovaj film zapravo priča o snažnoj ženi koja ustraje u ispravnosti svog stava. Zbog toga je i „nagrađena“ u nedjeljnom epilogu, koji joj nakon svih proživljenih tegoba nudi doista lijep kraj.
Ima tu svega, od klasične drame preko nadrealizma koji graniči s urbanom bajkom, ali 3 dana u rujnu film je koji u malo vremena nudi puno toga, na trenutke i previše, ali gotovo barokna prepunjenost kombinirana s moćnim ekspresionističkim izričajem zapravo daje čar filmu koji je, prema našem skromnom mišljenju, jedno od najugodnijih iznenađenja ovogodišnjeg FMFS-a.
(Trailer nemamo pa vam ostavljamo link gdje ga možete vidjeti.)
O autoru
