Redateljski prvijenac Aleksandra Radivojevića, koji je najpoznatiji kao koscenarist kontroverznog Srpskog filma, donosi priču koja brutalno spaja horor, satiru i društvenu alegoriju. Film pritom ostaje beskompromisan u svojoj namjeri da gledatelja suoči s kaosom koji svakodnevno živimo. U glavnoj ulozi je izvanredna Jelena Đokić.
Srpski scenarist i redatelj Aleksandar Radivojević afirmirao se kao jedno od najprovokativnijih imena regionalnog žanrovskog filma. Radivojević je godinama radio kao filmski kritičar, urednik i autor tekstova o pop kulturi, što je snažno oblikovalo njegov kasniji autorski stil. U svojim projektima često kombinira elemente horora, satire i društvene kritike, s naglaskom na teme moći, manipulacije i moralnog raspada.
Bez kompromisa s publikom
Najpoznatiji je kao koscenarist kultnog i kontroverznog Srpskog filma (2010.) redatelja Srđana Spasojevića, koji je postao jedan od najkontroverznijih horora nastalih na ovim prostorima i bio zabranjen u više od četrdeset zemalja. Godine 2022. nastao je i dokumentarac A Serbian Documentary, njegov svojevrsni making of, koji su mnogi kritičari proglasili besmislenim, a neki opisali kao post mortem i apologiju originala. Radivojević i Spasojević su koscenaristi filma, a Spasojević i Stephen Biro njegovi su producenti, pri čemu je Biro ujedno i redatelj filma.
Kao autor poznat je po tome da ne traži kompromis s publikom, nego gradi svjetove koji su namjerno neugodni, brutalni i filozofski nabrijani, zbog čega ga mnogi smatraju jednim od najintrigantnijih i najhrabrijih glasova suvremenog srpskog žanrovskog filma. Sve to nastavio je i u svom debitantskom redateljskom filmu Karmadonna (2026.), kojeg smo imali prilike vidjeti na ovogodišnjem Fantastic Zagreb Film Festivalu. Ovo Radivojevićevo ostvarenje imalo je svoju svjetsku premijeru u razvikanoj Midnight Madness sekciji filmskog festivala u Torontu prošle godine.
Priča filma prati trudnu Jelenu (Jelena Đokić) koja, dok sjedi u parku, prima neočekivan poziv s prikrivenog broja. Muški glas (Sergej Trifunović) zahtijeva od nje da učini niz nevjerojatnih i zastrašujućih stvari, tvrdeći da će u suprotnom nauditi njoj i njezinoj bebi. Isprva je uvjerena da je riječ o lošoj šali, no vrlo brzo shvaća da neka natprirodna sila djeluje oko nje – užasi koje glas opisuje počinju se događati pred njezinim očima. Prisiljena je slijediti upute nepoznatog gospodara, “kreatora sadržaja”, svjesna da joj je svaki pogrešan korak možda posljednji.
Izvanredna Jelena Đokić
Karmadonna je jedan od onih filmova koji imaju puno više ideja nego što ih uspijevaju disciplinirano posložiti u cjelinu. Aleksandar Radivojević kroz horor, satiru i crni humor gradi priču koja propituje konzumerizam, kult influencera, sveprisutnost nasilja, ljudsku pohlepu i bolesnu ambiciju, ali i moć medija, marketinga te korporacija koje oblikuju svijet u kojem živimo. Nije slučajno ni to što je glavna junakinja trudna – trudnoća ovdje nije samo element zapleta, nego simbol budućnosti i svijeta koji ostavljamo onima koji dolaze.
Film se dotiče i teorija zavjere, premda ih više koristi kao okvir za promišljanje odnosa moći nego kao svoj glavni cilj. Sve to Radivojević povezuje u svojevrsnu društvenu alegoriju u kojoj granica između satire, horora i stvarnosti namjerno ostaje zamagljena. Ambiciozan je u filozofskim pitanjima koja otvara, ponekad možda i preambiciozan, jer želi reći gotovo sve odjednom.
Najbolje funkcionira kada je u fokusu lik koji tumači Jelena Đokić, osobito u scenama njezinih telefonskih razgovora s božanstvom kojem glas posuđuje Sergej Trifunović. Trifunović, premda prisutan isključivo glasom, odaje dojam da se izvrsno zabavlja u ulozi, a upravo tada film pronalazi najbolji balans između crnog humora, apsurda i filozofskih promišljanja. U tim dijelovima atmosfera je najnapetija, a dijalozi nose najveći dio težine priče.
Tu svemu dodajmo da je glumački film općenito vrlo dobar. Jelena Đokić nosi cijelu priču sigurnom i emocionalno uvjerljivom izvedbom i bez ikakvog pretjerivanja pruža izvanrednu glumačku izvedbu. Od ostalih treba izdvojiti Milutina Momu Karađića, koji ostavlja snažan dojam te Miloša Timotijevića koji također ima nekoliko vrlo upečatljivih trenutaka (u samoj završnici).
S druge strane, najveći problem filma je ritam. S gotovo dva sata trajanja ostavlja dojam da bi bio znatno učinkovitiji da je barem dvadesetak minuta kraći. Završnica, koja namjerno gradi osjećaj potpunog kaosa i šoka, traje predugo i time umanjuje dio svog učinka. Krvavi rasplet pritom ne dolazi kao iznenađenje jer film od samog početka jasno sugerira u kojem će smjeru krenuti. Poznavajući Radivojevićev autorski senzibilitet, bilo je i za očekivati da će otići do kraja u želji da šokira publiku.
Izazivanje reakcija u prvom planu
Iako nije uvijek jednako uspješan u realizaciji vlastitih ideja, Karmadonna ostaje zanimljiv upravo zbog svoje ambicije da kroz žanrovski film progovori o svijetu u kojem živimo. Ponekad je manje doista više, ali teško mu je osporiti hrabrost da otvori toliko tema i pritom ne bira lakši put. U tom smislu osjeća se kontinuitet sa scenarističkim rukopisom Srpskog filma – ne u sadržaju, nego u spremnosti da se kroz ekstremne prizore i provokaciju komentira društvena stvarnost.
Aleksandar Radivojević pritom pokazuje da ga i dalje više zanima izazvati reakciju publike nego joj ponuditi jednostavne odgovore. Njegov redateljski prvijenac po svemu se odmah svrstao u kategoriju filmova koji nisu za svakoga i upravo će zato izazvati rasprave te podijeljena mišljenja. A to je, kada je riječ o ovakvoj vrsti autorskog horora, često veća vrijednost od puke dopadljivosti. Ako vas je sve ovo zaintrigiralo, Karmadonnu možete pogledati na njegovoj drugoj FZFF projekciji u četvrtak, 2.07..
O autoru
